Ljubavnom magijom pokušala sam vratiti njegovu ljubav

Ljubavnom magijom pokušala sam vratiti njegovu ljubav

- Stela, što je s tobom? Namjeravaš li uopće ustati danas? – osjetila sam kako me odjednom prodrmala nečija ruka. Polako sam otvorila jedno a potom i drugo oko i zbunjeno se zagledala u mamu koja je stajala pokraj kreveta.

– Što se dogodilo? Gdje gori? – pospano sam promrmljala dok je skrštenih ruku prijekorno zurila u mene.

– Zaboga Stela, s tobom svakog dana ista pjesma. Noću izlaziš a danju spavaš. Ne razumijem kako uopće namjeravaš završiti fakultet? Mogla bi za promjenu malo zaviriti u knjigu, znaš, ili, još bolje, pomoći mi malo u kući. Pogledaj samo ovaj nered. Soba ti nalikuje svinjcu. Upravo su nam se najavili  gosti. Nemam stotinu ruku i ne mogu baš sve sama. Kad već govorimo o tome, već odavno sam trebala biti u salonu. Danas nam dolazi čak nekoliko mladenki na uljepšavanje a pogledaj mene – nastavila je kvocati odgrnuvši zastore na prozoru.

– Gosti? Koji gosti? – zbunjeno sam upitala izvlačeći se iz kreveta.

– Goranka i Samir. Imaju nekog posla u Zagrebu ali već sutra moraju natrag u Sarajevo. I Alma dolazi s njima i ostat će kod nas nekoliko dana. Mislila sam kako bi za to vrijeme mogla spavati s tobom u sobi. Čim dovedeš sobu u red možeš sići na ručak. Potom ideš na kolodvor dočekati ih – odlučno je dodala na što sam prezrivo zakolutala očima. Uz sve probleme koje imam samo mi je još trebala ta štreberica od moje rođakinje. Koliko sam se sjećala Alma je oduvijek bila pravi davež. Stvari koje sam voljela i bez kojih nisam mogla ni zamisliti svoj život ta spodoba je prezirala iz dubine duše. Mogla sam se okladiti u to da još uvijek nema čak ni mobitel. Koliko dugo se nas dvije zapravo nismo vidjele? Dvije godine, tri, ili više? Posljednji put kada je bila u Zagrebu ja sam uživala na nekoj od Porečkih plaža tako da se tog ljeta, na moju veliku sreću, uopće nismo ni vidjele – razmišljala sam namještajući krevet.

Kad mi je to napokon pošlo za rukom bezvoljno sam se osvrnula oko sebe. Mama je bila u pravu. Soba je izgledala kao da ju je upravo pokosio tajfun. Ipak, niti uz najbolju volju nisam se mogla prisiliti da uzmem usisavač u ruke. Nakon cjelonoćnog provoda u klubu gdje sam sinoć zaglavila s prijateljicama jedva da sam još imala snage stajati na nogama. Uz to, točno u podne čekao me još i sastanak s Josipom, mladićem u kojeg sam posljednjih nekoliko tjedana bila ludo zaljubljena.

Josip je bio moj princ iz snova. Prvi muškarac kojemu je u potpunosti pošlo za rukom oboriti me s nogu. Iako smo se nas dvoje po nekim pitanjima bitno razlikovali nisam u tome vidjela nikakvu prepreku i uglavnom smo se dobro slagali. Istina, u posljednje vrijeme često mi je predbacivao zbog mojih sve češćih izlazaka s prijateljicama no uspješno sam izlazila s time na kraj. Premda me njegovo nepovjerenje pomalo boljelo jer on je definitivno bio muškarac mog života i nisam marila za druge, nisam mu to mogla uzeti za zlo. Njegovo ponašanje opravdavala sam ljubomorom a ljubomora je po meni mogla značiti samo jedno. Duboku i strastvenu ljubav.

Premda mi se učinilo pomalo čudnim kad sam rano jutros po povratku iz grada primila poruku od njega da se danas oko podneva hitno moramo vidjeti, nisam tome pridavala prevelik značaj. Povjerovala sam kako je Josip zacijelo samo postao bogatiji za još neko najnovije čudo moderne tehnologije za kojima je zapravo oduvijek bio lud, i uz kavu me poželio iscrpno informirati o tome.

Taaaako! – promrmljala sam gurnuvši nogom i posljednji komad odjeće s poda ravno pod krevet. Ostale sitnice poput davno odbačenih dijelova nakita, pokojeg sjajila za usne i nekoliko ukosnica koje sam također pronašla ondje utrpala sam u ladicu noćnog ormarića. Nije me previše zabrinjavala prašina koja je ležala po namještaju. Navlačeći zastore na prozorima uspješno sam doskočila i tom problemu. Bilo je malo vjerojatno da bi se prašina mogla vidjeti u gotovo mrklom mraku koji je sada vladao u sobi. Osvrnuvši se još jednom oko sebe zadovoljno sam protrljala dlanove. Izuzmem li trikove kojima sam se poslužila, prema mom mišljenju soba je izgledala sasvim pristojno čak i za onakvu milostivu gospodičnu kakva je bila Alma.

Nekoliko minuta kasnije  već sam sjedila za kuhinjskim stolom i halapljivo trpala u sebe goleme komade maminih lazanja. Baš sam posegnula za još jednim komadom kad mi se mama ponovo obratila.

– Stela, nadam se da si ono gore dovela u red jer ja to sasvim sigurno neću učiniti. Bila bi prava sramota da Alma vidi u kakvom neredu živiš. A tek fakultet? Neće li te biti sram priznati Almi koja je odlična studentica da još uvijek nisi dala sve ispite niti na drugoj godini? Oh moj Bože, što sam ti skrivila – nemoćno je zakukala kada sam potpuno mirno nastavila žvakati lazanje. Bila sam sita ovakvih maminih prodika koje su u posljednje vrijeme postale sve češće. Posebno mi je išlo na živce kada bi me uspoređivala s Almom. To što je ta djevojka umjesto da se ponekad i zabavi najbolje godine života odlučila protratiti buljeći u knjigu, što se mene ticalo, bio je njen problem. Moji svjetonazori bitno su se razlikovali od njenih i nikome se nisam namjeravala opravdavati zbog toga. Ipak, trenutačno mi nije bila potrebna nova svađa s majkom stoga sam se prisilila na osmijeh.

– Ne brini, mama. Temeljito sam pospremila sobu. Sigurna sam da će Alma biti i više nego zadovoljna mojim gostoprimstvom – niti uz najbolju volju ipak nisam uspjela suzbiti sarkazam u glasu.

– Ne razumijem, što imaš protiv te djevojke? Dobra je, pametna, plemenita, trebala bi se ugledati na nju – i dalje me nije puštala na miru. Premda bih joj najradije odbrusila da napokon začepi bila sam dovoljno prisebna da na vrijeme shvatim kako mi to baš i ne bi išlo u prilog. Mama je ponekad znala biti jako tvrdoglava u svojim stavovima a uskraćivanje džeparca u tjednu u kojem sam planirala osvježiti svoju garderobu nekim novim komadom odjeće doista mi nije trebalo.

– Znaš što? Kad bolje promislim imaš pravo. Alma uopće nije toliko loša. Zapravo, jedva čekam da je vidim. A sad, ako nemaš ništa protiv, trebala bih krenuti. Idem se naći s Josipom a onda ravno na kolodvor. Autobus bi trebao stići u jedan, zar ne?– pomalo napetu situaciju mudro sam obrnula u svoju korist.

– Da, i potrudi se da ne zakasniš – odahnula sam kada je mama nasjela na to.

Nešto kasnije, hodajući gradom palo mi je na pamet da mi Josip uopće nije rekao gdje bismo se trebali naći. Nisam mogla povjerovati kada sam prekopavši po džepu jakne shvatila da sam mobitel ostavila kod kuće. Glupačo! – prijekorno sam pomislila u sebi. – Sad će ti trebati čitava vječnost da ga pronađeš!

Donijela sam odluku da najprije obiđem mjesta koja smo najčešće zajedno posjećivali. Imala sam sreće i već ubrzo, kroz izlog našeg omiljenog kafića ugledala Josipa kako sjedi za jednim od stolova. Istog trenutka licem mi se razlio osmijeh. Premda smo još sinoć bili zajedno, već sam čeznula za njegovom blizinom i poljupcima. Baš sam se spremala ući unutra kad mi se učinilo da s njim za stolom sjedi još netko. Zatreptala sam nekoliko puta i priljubila glavu uz hladno staklo izloga kako bih bolje vidjela unutra. Ugledavši prilično atraktivnu crnku za njegovim stolom oblio me hladan znoj. Dok se izazovno naginjala preko stola, mogla sam se zakleti kako su Josipove oči bile zalijepljene za njezin, koliko sam to mogla vidjeti kroz staklo, prilično impresivan obujam grudi. Dok je u meni sve kipjelo od muke njih dvoje su  opušteno čavrljali i smijali se baš kao da se poznaju godinama. Činili su se tako sretnim da sam poželjela glasno zaridati.  Kad se u jednom trenutku ruka te besramnice , očito u pokušaju da je namjesti našla na kragni Josipove jakne, bespomoćno sam odvratila pogled. Naprosto više nisam imala snage gledati njihovu sreću. Tko je uopće ta glupača? Kako je samo prozirna. I pticama na grani je jasno da ga pokušava zavesti, ogorčeno sam pomislila a suze su mi i nehotice potekle niz obraze. Kako mi je Josip mogao učiniti ovakvo što kad zna koliko ga volim? Mogao je barem biti toliko pošten i na vrijeme mi reći da ima drugu. Sve što se dogodilo između nas bila je jedna velika pogreška. Kako to da ranije nisam opazila što se događa – razmišljala sam lica umrljanog suzama i premda je preostalo još dosta vremena do dolaska autobusa slomljeno se zaputila na kolodvor.

Sat  kasnije, u kolodvorskom kafiću uz šalicu vrućeg cappuccina ipak sam uspjela malo doći k sebi. Bacivši pogled na sat shvatila sam da bi autobus iz Sarajeva trebao stići svakog trena i žurno izjurila van.

– Oh, evo naše ljepotice! Kako si mi dušo? – upitala je tetka nešto kasnije čvrsto me grleći no moja pozornost bila je usmjerena na djevojku pored nje. Alma? Štreberica Alma? Koliko se sjećam, zadnji put kad smo se vidjele izgledala je potpuno bezlično poput malog sivog miša. Ne, ovo ne može biti ona – pomislila sam odmjeravajući atraktivnu crvenokosu djevojku koja je stajala uz tetku i smiješila mi se.

– Žao mi je, ali Samir je u posljednji trenutak morao odustati od putovanja. Baš neki dan u gradu je otvorio još jednu prodavaonicu. Što da ti kažem. Posla kao u priči – nije odoljela ne dodati. – No Alma, što si se ukipila? Dođi, pozdravi Stelu. Nisi ju valjda zaboravila – napomenula je.

– Bok Stela, drago mi je što te vidim – pružila mi je ruku i diskretno zabacila kosu dok sam zatečeno buljila u nju.


– Izgledaš…. Mislim… Nekako si drukčija – petljala sam.

– Ah, to. Ma ništa posebno – odmahnula je rukom. – Zapravo, ako ćemo iskreno, zasluge za promjenu mog izgleda pripadaju upravo tebi. Uvijek si mi tupila o tome koliko šminka, frizura i odjeća mogu promijeniti čovjeka pa sam se odlučila malo poigrati – ležerno je pojasnila.

– Ali… ali… ti si potpuno druga osoba. Ne mogu vjerovati. Izvrsno izgledaš – napokon je provalilo iz mene. Odjednom sam silno žalila što nisam bolje pospremila svoju sobu. Što li će nova Alma pomisliti o meni kad vidi sav onaj kreativni nered, kako sam ga voljela nazivati.

– Dobro cure, bit će vremena za razgovor i kasnije. Čak štoviše, imat ćete punih mjesec dana da se dobro ispričate o svemu. Na žalost, ja se već sutra popodne ponovo vraćam u Sarajevo tako da sada jedva čekam zagrliti Davorku – napomenula je.

– Oh, naravno, baš sam glupa. Mama je trenutno u salonu. Danas ima puno posla no obećala je kako će se vratiti do tri – napokon sam se uspjela pribrati.

Čim smo se vratili doma, tetka je otišla u kupaonicu osvježiti se. Ponudila sam Almi stolicu a tada mi je i nehotice pogled pao na mobitel koji je ležao na kuhinjskom stolu. Sa zebnjom sam ga uzela u ruke i pogledala na zaslon. Pokazivao je dva dolazna poziva s Josipovog broja. Moram priznati da sam bila pomalo razočarana time. Dok sam ne znajući što da učinim i dalje buljila u mobitel shvatila sam da Alma napeto zuri u mene.

– Što je? Zar nešto nije u redu? – upitala je podignuvši obrvu.

– Ma kakvi, baš naprotiv, sve je savršeno – slagala sam progutavši knedlu koja mi se odjednom stvorila u grlu. – Odmah ću nam skuhati kavu. I to pravu, tursku, onakvu kakvu teta najviše voli – dodala sam kako bih promijenila temu. Dok sam užurbano poslovala oko štednjaka shvatila sam da priprema kave i nije baš tako jednostavna stvar kako sam to oduvijek mislila. Prvi put sam u vodu stavila previše šećera, a premalo kave tako da je krajnji rezultat zapravo više nalikovao čaju. Iz drugog pokušaja, situacija je bila obrnuta.

– Uh – grimasa koja se pojavila na Alminom lijepom licu kada je napokon srknula iz šalice govorila je više od tisuću riječi. – Nemoj se ljutiti no kako bi bilo da ipak ja to učinim? – upitala je izlivši preostalu kavu u sudoper. Istog trenutka lice mi se zažarilo od nelagode. Kakva sam ja to domaćica kad ne znam skuhati ni poštenu kavu, posramljeno sam pomislila. Nisam se ni snašla a Alma je već prinosila stolu vrč iz kojeg se zamamno pušila mirisna, vruća tekućina.

– Eto, a sada idemo popiti normalnu kavu – dodala je smiješeći se na što sam ponovo osjetila kako rumenim. Baš sam posegnula za svojom šalicom kad mi je zazvonio mobitel. Bio je to Josip. Koliko god da sam željela javiti se ni uz najbolju volju nisam mogla zaboraviti ono što sam danas vidjela.

– Zar se nećeš javiti? – iznenađeno je upitala Alma nakon što je mobitel nakon kraće stanke ponovo zazvonio. Ma vidi ti njega! Kako se samo usuđuje nazvati me nakon svega što se dogodilo? Sigurno me smatra pravom jadnicom kad se tako ponaša. E pa, vara se. Ne zna on još s kim ima posla! –bijesno sam pomislila isključivši mobitel. Na vlastiti užas, oči su mi se pritom napunile suzama.

– Stela, dobro si? – zabrinuto je upitala Alma.

– Jesam, samo…. Ma k vragu sve, zašto joj uostalom ne bih sve rekla? – pomislila sam. – Zapravo, riječ je o tome da…. – započela sam otirući suze kad je tetka ušla u kuhinju prekinuvši me tako u daljnjem izlaganju.

– U redu. Ispričat ćeš mi večeras – zavjerenički mi se obratila Alma preko stola. Bilo je nečeg umirujućeg u njezinom glasu i odmah sam se osjetila malo bolje. Priznala ja to ili ne, uopće nije bilo upitno da mi se ova nova Alma iz trena u tren sviđala sve više.

Te večeri, kad smo napokon legle u krevet moja rođakinja se znakovito nakašljala. Znala sam što to znači no odjednom više nisam bila sigurna trebam li joj povjeriti svoj ljubavni problem i stoga sam se pravila kako to ne primjećujem.

– No, da čujem? Što te muči? – započela je.

– Ma, zapravo, ništa određeno. Malo teže se nosim s nekim stvarima i to je sve – pokušavala sam se izvući.

– Daj, Stela, rođakinje smo osim toga, nismo više djeca. Poznajem te i vidim da nisi dobro. Reci mi imaš li možda kakvih problema na faksu, s mamom, dečkom, što? Znaš da meni možeš reći sve. Spremna sam ti pomoći koliko god mogu – bila je uporna i napokon sam se slomila.

– Još do jutros je sve bilo u redu a onda sam danas vidjela Josipa u gradu s drugom. U vezi smo nekoliko mjeseci. Možda sam glupa zbog toga no užasno me povrijedio. Jako ga volim i ne mogu si pomoći – zajecala sam i protiv volje.

– Oh, jadnice moja mala. I potpuno si sigurna u to da ima drugu? – upitala je.

– Naravno da sam sigurna. Još uvijek me dobro služi vid. Zaboga, ta žena je plazila po njemu poput kakvog golemog gmizavca – uvrijeđeno sam odbrusila. Nisam mogla povjerovati kada je Alma odjednom prasnula u smijeh.

– Oprosti, nisam htjela biti nepristojna. Mogu razumjeti kako se osjećaš. I sama sam nedavno proživjela sličnu situaciju ali… Uspješno sam doskočila tome zahvaljujući….. No dobro. Dakle, poanta je u tome da je sada opet sve u redu između mene i Elvisa. Čak i bolje od toga. Moj dragi mi doslovce jede iz ruke – znakovito se nasmijala.

– Što? I tebe je prevario dečko? – zbunjeno sam upitala. Nisam mogla povjerovati u to da bi bilo koji muškarac na ovome svijetu ikada prevario Almu. Prema mom mišljenju bila je jednostavno prelijepa za takvo što.

– Zašto se toliko čudiš? Muškarci su ti takvi draga moja. Ludi su za tobom dokle god ne naleti neka zgodnija od tebe. Ali, na sreću, ipak postoji nešto čime ih lako možeš zadržati pokraj sebe. Mislim, barem dok ti ne dosade – pojasnila je sliježući ramenima.

– Josip mi nikada neće dosaditi. Volimo se. Mislim, barem je nekoć bilo tako. Dala bih sve na svijetu kada bih mogla vratiti Josipovu ljubav. Ali očito mu je ta… ta rospija puno važnija od mene – slomljeno sam rekla brišući suze.

– U redu. Gle, rado ću ti pomoći ako je to ono što uistinu želiš. Jedna poznanica me poučila nekim stvarima koje itekako djeluju u ovakvim slučajevima. Ne bih ti ovo govorila da se i sama nisam uvjerila u pozitivan ishod rituala. Jedino se postavlja pitanje koliko si voljna sudjelovati u svemu tome jer na neki način zapravo sve ovisi o tebi – rekla je. Moram priznati da je svojim riječima u potpunosti uspjela zaokupiti moju pozornost. Odjednom mi se srce ponovo ispunilo nadom.

– Oh, naravno da želim. Što god treba. Samo reci što trebam učiniti – navaljivala sam.

– U pitanju je magija, odnosno magijski ritual kojim se osigurava povratak voljene osobe. Trebat će nam doduše neke sitnice ali neka te to ne brine. Osobno ću se pobrinuti za sve – mirno je rekla na što sam osjetila kako sve moje nade ponovo padaju u vodu. Zapravo, malo je nedostajalo da se histerično  ne nasmijem.

– Alma, nemoj mi samo reći da vjeruješ u takve gluposti? – nisam odoljela ne podbosti je.

– Glupost ili ne, jamčim ti, meni je pomoglo, a ti kako hoćeš. Uostalom, obzirom na tvoju tvrdoglavost možda je i bolje da ništa ne poduzimam. U takve stvari ili vjeruješ, ili ne vjeruješ. Pouzdano znam kako se nije dobro igrati s takvim stvarima jer bi ti se svaki krivi potez mogao trostruko vratiti natrag. Laku noć – rekla je okrenuvši mi leđa. Shvatila sam da je moje nepovjerenje povrijedilo Almu. Osim toga, ni sama više nisam bila načisto što da učinim. S jedne strane itekako sam željela Josipa natrag no, s druge, nisam polagala previše nade u nekakve smiješne čarolije. Ali opet, ako Alma kaže da magija djeluje i ako se sama uvjerila u to, zašto ne pokušati? – razmišljala sam prevrćući se po krevetu.

Narednih nekoliko dana više ničim nismo spominjale naš razgovor. Premda mi je Josip i dalje silno nedostajao odlučila sam pustiti da sve ide svojim tokom. Ipak, kada me nakon samo četiri dana potpuno prestao nazivati bila sam silno povrijeđena.

Unatoč netrpeljivosti koju sam prethodnih godina gajila prema svojoj rođakinji, sada sam iz dana u dan sve više postajala svjesna njezinih kvaliteta. Imala je veliko srce i toplu riječ u svakom trenutku što mi je ovih dana trebalo više od ičega. Izlasci u klubove nisu me zanimali jer sam se bojala da bih negdje u gradu zasigurno naletjela na Josipa koji je i dalje bio bolna točka u mom životu. Kako bih manje razmišljala o njemu posvetila sam se učenju i već kroz nekoliko dana uspjela položiti jedan od zahtjevnijih ispita na fakultetu.

Jednog jutra čim sam otvorila oči shvatila sam da Alma sjedi u podnožju mog kreveta. Zbunjeno sam protrljala oči jer sam pomislila da sve sanjam no slika je ostala ista.

– Što radiš ovdje? – upitala sam dok je prodorno zurila u mene.

– Stela, zašto se toliko mučiš kad ti je odgovor na tvoje probleme nadohvat ruke. Jesi li svjesna da si gotovo cijele noći dozivala Josipa u snu. Ne, ja više jednostavno ne mogu gledati koliko patiš – odlučno je rekla zagrlivši me. Bilo je to ipak previše za mene. Naslonila sam glavu na njeno rame i zaplakala poput djeteta.

– Šššš… Umiri se, sve će biti u redu – tješila me.

– Neće. Josip me više čak i ne zove. Doista više ne znam što da radim – zajecala sam.

– Da, ali zato ja znam. Prepusti sve meni, može? – zamišljeno je rekla grickajući usnu.

Narednog popodneva dok je mama bila na poslu za kuhinjskim sam stolom bezvoljno ispijala capuccinno. Baš sam se pitala gdje je Alma kad je s golemim buketom ruža u jednoj, i vrećicom u drugoj ruci nasmiješena banula u kuhinju.

– Hej, sve sam nabavila. Što se mene tiče možemo započeti s ritualom – naglasila je opazivši moju zbunjenost. – Daj Stela, doista se nemaš čega bojati. Već za nekoliko bit ćeš mi zahvalna, vjeruj mi – nagovarala me dok sam se kolebala.

– A za koga su ruže? – sumnjičavo sam upitala.

– Vidjet ćeš – neodređeno je odgovorila rastvarajući vrećicu.

– Da vidimo, što to imamo ovdje… Crvena svijeća, igla, crvena platnena vrećica, katanac za svaki slučaj kako bi zauvijek ostao vezan za tebe i na koncu, nekoliko latica crvenih ruža – pobjedonosno je dodala podigavši buket u zrak. – Mislim, nemoj se ljutiti, ali tvoj slučaj nije nimalo jednostavan pa sam pomislila da bi bilo sigurnije odmah staviti dvostruku količinu – pojasnila je dok sam pogledom punim strahopoštovanja zurila u nju. Ako u početku i nisam bila oduševljena Alminim planom odjednom sam duboko u sebi počela osjećati izvjesno uzbuđenje.

– Dakle, ništa ti meni ne brini. Ja ću učiniti glavni dio magijskog rituala. Da pojasnim, uz određene magične riječi načinit ću talisman od ovih sastojaka kojeg ćeš, ma kamo išla, uvijek morati držati uz sebe. Tvoj dio zadatka odnosi se na to da ovu molitvu ponoviš točno sedam puta svake večeri prije spavanja. Sedam puta. Ni manje ni više. To je od presudne važnosti. Jesi li me razumjela? – oštro je upitala poturivši mi poveći arak papira pod nos.

– Alma, od kud tebi sve ovo? – upitala sam ali mi nije odgovorila. – Dakle, koliko vidim iz ovoga trebala bih prizivati nekakvog Apsarasa i moliti ga za pomoć. Tko je taj uopće? – zanimalo me budući da mi se gotovo ništa od onog što sam pročitala nije činilo pretjerano smislenim.

– Dobro Stela, moram li ti baš sve crtati? Apsaras je jedan od važnijih demona u ljubavnoj magiji, dobro, džin ako baš hoćeš tako. Ulazi u um onoga kome je magija namijenjena i tjera tu osobu da neprekidno razmišlja o tebi. Samo pripazi, moraš biti dosljedna. Već sam napomenula kako se nipošto nije dobro šaliti s takvim stvarima. Ukoliko nešto pođe po zlu mogao bi ti se osvetiti, mislim Apsaras ili čak neki drugi, još gori od njega – prosiktala je.

– Želiš reći da bi me mogao opsjesti ili tako nešto? – prestrašeno sam upitala.

– Nego što. I gore od toga – odbrusila je. I nehotice, čitavo tijelo mi se streslo od jeze. Moj Bože, što ja ovo radim? – zapitala sam se no znala sam da je prekasno da odustanem.

– Oh, iskreno, nisam baš mislila da ću morati imati posla s demonima – usiljeno sam se nasmijala. – Možda će ipak biti najbolje ako od svega odustanemo, što kažeš? – prestrašeno sam procijedila no Alma se očito nije dala tako lako smesti.

– Dobro, hoćeš li se napokon utišati?! Moram se koncentrirati na ritual – opomenula me sklopljenih očiju križajući rukama oko upaljene svijeće na stolu i mrmljajući sebi nešto u bradu. Nakon nekoliko trenutaka sav pribor sa stola strpala je u platnenu vrećicu i nasmiješila mi se.

– Tako. Mislim da sam uspjela. Možeš biti mirna. Sada nam jedino preostaje čekati. Kao što sam već rekla, ovo ćeš uvijek i svugdje nositi sa sobom. Bilo bi najbolje da je držiš u blizini srca – napomenula je pruživši mi crvenu vrećicu.

–  Pa dobro kako ću to učiniti? Ne vidiš li da se još uvijek nešto puši iz nje? Što ako se ozlijedim – panično sam upitala.

– Daj Stela, ne budi smiješna. Što je mala opekotina u odnosu na doživotnu ljubav voljenog čovjeka – prezrivo je dodala na što sam bez dvoumljenja nagurala vrećicu u grudnjak. Premda me koža nesnosno pekla odlučila sam stisnuti zube. Uostalom, sama sam pristala na ovo i sada nije imalo nikakvog smisla kukati.

– Mislim da upravo dolazi tvoja mama. Brzo, pomozi mi da uklonim ovo sa stola. Upamti, nikome ne smiješ pričati o ovome inače magija gubi djelotvornost. I, naravno, ne zaboravi na tekst koji sam ti dala. Ah, da, umalo da zaboravim, njega je svakako najbolje pročitati u noći punog mjeseca – naglasila je a ja sam se panično zagledala u nju.

– Ali Alma, kako bih ja mogla znati kad će se to dogoditi. Nisam astrolog. Uh, ta magija je baš zahtjevna – promrljala sam protrljavši čelo.

– Što ja znam? Snađi se nekako. Uostalom, uvijek ti preostaje Internet – odgovorila je sliježući ramenima.

– Pa, da, naravno, kako se samo toga nisam ranije sjetila. Odmah ću pogledati – veselo sam odgovorila požurivši iz kuhinje. Na vratima sam naletjela na mamu.

– Bok cure, što ima? Nadam se da ste napravile nešto za jesti. Umirem od gladi – umorno je rekla strovalivši se na stolicu.

– Oprosti tetka, no… Zapravo, Stela i ja smo se upravo pokušavale dogovoriti oko toga što da skuhamo za ručak. Smislile smo nešto što će ti se sigurno svidjeti. No, može li za početak kavica? – Alma se prva snašla.

– Naravno dušo. Što god. Samo da malo dođem k sebi – laknulo mi je kad se mama ipak nije naljutila na nas.

Već nekoliko minuta kasnije na internetu sam uspjela pronaći ono što me zanimalo. Ipak, shvativši da do noći punog mjeseca ne bi trebalo doći još tako skoro preplavilo me golemo razočaranje. Vražji puni mjesec? Zašto se nije mogao dogoditi noćas ili barem sutra na večer? Sada će sve propasti. Toliko truda ni za što – tmurno sam razmišljala. U tom trenutku zazvonio mi je mobitel. Skamenila sam se od nevjerice kada sam na zaslonu ugledala Josipov broj. Tako brzo?! Ta još se ni platnena torbica u mom grudnjaku nije posve ohladila, pomislila sam.

Koliko god da sam se željela javiti nešto u meni ipak se protivilo tomu. A, ne, dragi moj. Još uvijek nije vrijeme za razgovor. Mislim da ću te ipak pustiti da se još malo pomučiš. To je najmanje što mogu učiniti zbog onog što si mi priredio. Iskreno, ne bih ti baš voljela biti u koži. Kada još uskoro zazovem i onog Apsarasa ili kako već, bojim se da ćeš umirati od ljubavi za mnom – razgovarala sam sama sa sobom dok je mobitel u mojoj ruci i dalje zvonio.

Ponukana neslućenim uspjehom odlučila sam već iste večeri sedam puta pročitati molitvu koju mi je dala Alma pa što bude. Nisam mogla riskirati da sada kada su stvari napokon krenule na bolje sve propadne.

Od tog dana Josip me nazivao čak i po nekoliko puta dnevno. Unatoč tome i dalje mu nisam odgovarala na pozive.

– Gad. Prevario me a sada bi se samo tako ponovo vratio na staro – govorila bih Almi a ona bi u nevjerici zurila u mene.

– Dobro, ali nisi li upravo ovo cijelo vrijeme i priželjkivala. Mislim, ja tebe stvarno ne razumijem. Znaš, držim da nipošto ne bi trebala toliko oklijevati. Zgrabi što ti se nudi. Možda i magija ima svoj rok trajanja. Nikad ne znaš – savjetovala me.

Jednog kišnog popodneva, otprilike dva tjedna kasnije dok smo Alma i ja u kuhinji ispijale kavu Josip je došao pred kuću i poput luđaka, stao me dozivati na sav glas. Premda sam u svakoj pori svog bića osjećala sladak okus pobjede, odjednom mi je postalo jasno da bih ipak trebala poslušati Almu. Napokon je došlo vrijeme da se suočim s Josipom. Navukla sam jaknu i na izlaznim vratima znakovito namignula svojoj rođakinji.

– Stela, napokon! Što se događa s tobom? Gdje si bila sve ovo vrijeme? Zašto se ne javljaš? Bio sam lud od brige – Josip mi je potrčao u susret čim sam izašla.

– Doista si bio tako jako zabrinut za mene? – sarkastično sam upitala kad me privukao u zagrljaj.

– Nego što. Zar sumnjaš u to – rekao je ljubeći me.

– Samo malo – opirala sam se. – Možeš li mi, molim te, onda objasniti tko je bila ona djevojka s tobom u kafiću što te neprekidno pipkala? – oštro sam upitala. – Najprije me prevariš s tamo nekom napirlitanom glupačom a onda očekuješ da ti tek tako oprostim….

– Koja djevojka? – namrštio se. – Ah, sigurno misliš na Emu – odjednom je prasnuo u smijeh.

– Oprosti, ali doista nije nimalo smiješno. Zar nemaš ni toliko poštovanja….

– U redu, u redu. Sve ću ti objasniti samo mi to dopusti, molim te – nastavio se smijati podignuvši ruke u zrak kao da se predaje. – Ema je moja rođakinja iz Engleske. Došla je na nekoliko dana k nama u posjet. Htio sam vas upoznati. Pokušao sam te dobiti na mobitel, no nisi se javljala. Pretpostavio sam da imaš drugih obveza i nisam želio navaljivati. Čak sam te nekoliko puta tražio i na fakultetu no rekli su mi da nisi ondje. Dakle, Ema studira filozofiju. Nismo se vidjeli petnaestak godina. Imali smo toliko toga za ispričati jedno drugom. Ali, na žalost, nije bilo previše vremena za to. Obećala je ponovo doći već narednog ljeta. Ema je divna djevojka i…zapravo… jako me podsjeća na tebe – pojasnio je. Istog trenutka počela sam se osjećati kao zadnja glupača.

– Tako dakle… Pa u tom slučaju mislim da bismo mogli….

– Ne želim čuti više ni riječ. Previše si mi nedostajala ovih dana da bismo gubili vrijeme na glupim nesporazumima – utišao me dok mi je rukama nježno milovao lice. Odjednom sam shvatila da pošto poto moram priznati Josipu što sam učinila pa makar ga time izgubila. Koliko god željela vjerovati u njegovu zaljubljenost ipak nisam bila načisto s tim jesu li njegovi osjećaji iskreni, onako iz srca, ili su samo rezultat magije koju sam bacila na njega.

– Zapravo.. Josipe, moram ti nešto priznati. Učinila sam nešto čime… – započela sam a suze su mi zamaglile pogled.

– Šššššš… Znaš dobro da te nikada ne bih mogao prevariti – strastveno je prošaptao privlačeći me u naručje.

– Josipe, znam da sada tako misliš…– pokušala sam još jednom.

– Ne ljubavi. Mislim to već jako, jako dugo. Možda ti to nikada nisam priznao no lud sam za tobom.. Volim te. Jako te volim. I to od prvog dana kad sam te ugledao – promrmljao je između poljubaca. Dakle, ipak magija nema ništa s ovim, pomislila sam privivši se uz njega. Dok sam mu strastveno uzvraćala poljupce više nisam nimalo sumnjala u to kako su iskrene i duboke emocije ipak najzaslužnije u ostvarenju jedne ljubavi kao što je naša.


Share on Facebook