Naša kuća iz snova čuvala je mračnu tajnu

Naša kuća iz snova čuvala je mračnu tajnu

– Mama, možeš li još negdje ugurati Brundu? Umalo da ga nisam zaboravila a znaš da ne mogu zaspati bez njega – obratila mi se moja devetogodišnja kći Mirna s plišanim medvjedićem u rukama tog popodneva dok sam se svim silama trudila zatvoriti i posljednju putnu torbu.

– Bojim se da ovdje sve i da to hoću više ne bih mogla ugurati niti iglu. Brundu možeš jednostavno ponijeti sa sobom u auto. Nego, znaš što? – upitala sam. – Što kažeš da nas dvije sada lijepo popijemo čaj? Mislim da mi je za danas pomalo već svega dosta – iscrpljeno sam uzdahnula.

– Slažem se. Sigurno si umorna. Evo, čaj će biti spreman za pet minuta a ti se, kako bi se malo opustila dotle primjerice možeeeš… istuširati – uvijek spremna na akciju predložila je moja kći i odmah otrčala u kuhinju. Dok sam sa smiješkom promatrala kako odlazi nisam mogla ne primijetiti koliko je Mirna narasla u posljednje vrijeme. Moram priznati da su tome poprilično pridonijele i gotovo nevjerojatne okolnosti koje su me pratile posljednjih dana i time mi djelomično odvratile pozornost od uobičajenih stvari i događaja. Prije samo nekoliko mjeseci moj život je bio neprekidna borba za opstanak. Ukratko, sve samo ne bajka. A sada sam se zahvaljujući višemilijunskom iznosu koji sam posve slučajno osvojila na lutriji, suprotno svim svojim prethodnim uvjerenjima ipak uvjerila kako sreća doista zna zakucati na vrata onda kada joj se čovjek najmanje nada. Racionalna kakva jesam, nakon početnog šoka sjela sam za stol i napravila dugoročan financijski plan koji se u prvom redu odnosio na kupnju vlastite kuće. Internet se čak i tu pokazao kao spasonosno rješenje i nakon kraće potrage već ubrzo sam pronašla kuću iz snova. Sagrađena na periferiji u prastarom stilu, s golemom okućnicom koja je uključivala čak i manje jezero odmah mi se svidjela. Ostatak novca sam bez razmišljanja oročila i napokon se moja Mirna i ja više nismo morale bojati budućnosti.

Baš sam se spustila u naslonjač kako bih se malo odmorila kad je zazvonio telefon. Premda mi je svaki živac u tijelu podrhtavao od umora pretpostavljala sam kako je u pitanju moja najbolja prijateljica Koraljka i požurila javiti se.

– Bok draga, nadam se da je sve spremno za novi početak. Nedostajat će mi naše druženje, znaš? Zapravo, kad bolje promislim već sada mi nedostaješ – i doista, s druge strane slušalice začula sam pomalo tužnjikav Koraljkin glas.

– Hej, Korni, drago mi je što si se javila. Upravo sam spakirala i posljednju kutiju. Kombi za selidbe trebao bi doći sutra rano ujutro. Nego, imam ideju – započela sam unatoč silnom umoru. – Mirna upravo kuha čaj. Osim toga, mislim da nam je od jučer preostalo još malo onih finih kolača. Bila bi prava šteta ostaviti ih, zar ne? – upitala sam kako bih ju malo oraspoložila.

– Izvrsno. Tu sam za deset minuta – oduševljeno je odgovorila nakon čega se veza prekinula.

I uistinu, nakon samo nekoliko minuta na ulaznim vratima se oglasilo zvono.

– Došla sam što sam prije mogla, hvala na pozivu – započela je Koraljka poljubivši me u obraz čim sam joj otvorila vrata. – Nego, bolje mi reci kako je moja novopečena bogatašica? Pomalo iscrpljeno vidim – nastavila je ne pričekavši odgovor. – No, ne brini. Uvjerena sam kako ćeš čim budeš kročila u onu svoju predivnu novu kuću istog trena zaboraviti na svu ovu strku i zbrku zvanu preseljenje. Još ako se uzme u obzir da ćeš se moći raspištoljiti i urediti je apsolutno po svom ukusu pritom nimalo ne mareći za cijene…. Jooj, stvarno si prava sretnica znaš, ali neka, ne poznajem nikoga tko to zaslužuje više od tebe. Kada bih barem i ja mogla zajedno s tobom u onu prekrasnu prirodu na osami daleko od ovog užasnog gradskog smoga i buke… – dok smo ulazile u dnevnu sobu moja prijateljica je nastavila brbljati bez kraja i konca a ja nisam odoljela a da se ne nasmijem. Da, bila je to moja Korni. Žena i prijateljica kakva se samo poželjeti može. Dokazala mi je to već bezbroj puta do sad. Bila je jedina osoba zbog koje sam unatoč svemu sada pomalo žalila što već sutradan selim u drugi grad. Jedino što sam u ovom trenutku mogla učiniti bilo je utješiti je i obećati joj kako udaljenost neće nimalo utjecati na naše prijateljstvo.

– Oh, Korni, možeš doći k nama u posjet kad god to poželiš. Ta znaš da su ti naša vrata uvijek otvorena – iskreno sam rekla primivši je za ruku a u grlu mi se i nehotice stvorila knedla. Učinilo mi se kako su u tom trenutku u Koraljkinim očima zablistale suze. Moram priznati kako je malo nedostajalo da se i sama ne rasplačem.

– Ah, dosta glupe sentimentalnosti. Cendramo ovdje baš kao da selimo na Mars – pokušala sam se osmijehnuti ali mi to iz nekog razloga baš i nije polazilo za rukom. – A sada, želiš li vidjeti još malo fotografija naše nove kuće? Maločas mi ih je poslao trgovac nekretninama – započela sam što sam vedrije mogla pružajući joj mobitel.

– Oh, naravno – svesrdno je prihvatila i oduševljeno se bacila na pregledavanje.

Narednog jutra ustala sam ranije no obično kako bih još jednom provjerila nisam li zaboravila što spakirati. Prolazeći kroz sada potpuno prazne prostorije našeg višegodišnjeg stana srce mi se i nehotice stegnulo od tuge.

Možda ipak nisam trebala ići tako daleko. Mirna i ja smo se s vremenom lijepo priviknule na ovaj gradić a i Koraljka je tu. S kim ću sada svakog jutra ispijati kavu i pretresati kvartovske dogodovštine? – nisam mogla a da se ne zapitam  a na oči su mi i protiv volje udarile suze.

– Mama, što se događa? Zašto plačeš? Nemoj mi reći da se nešto promijenilo i da se više ne selimo? – zabrinuto je upitala Mirna. Zabavljena mislima, nisam ni opazila kad je ušla u sobu.

– Ne brini, ljubavi, sve je u redu. Samo sam malo nostalgična i to je sve – nježno sam odgovorila zagrlivši je.

– Priznaj, i tebi će barem malo nedostajati ovaj maleni stan i sav onaj kreativni nered u njemu? – s osmjehom sam upitala.

– Ako te baš zanima, ni najmanje. Prava je istina da sam oduvijek htjela spavati u vlastitoj sobi. Po mogućnosti u krevetu s baldahinom – nasmijala se.

– Kuća je i više negoli prostrana. Imat ćeš je, ne brini – nježno sam rekla pomilovavši je po kosi.

– Oh, mama, jedva čekam. Zamisli samo. Imat ćemo terasu, vlastiti ružičnjak, pa još ono malo jezerce u blizini…Koliko sam mogla vidjeti, kuća je uistinu predivna – zaneseno je brbljala.

– U redu. A sada se nas dvije djevojke idemo urediti. Kombi za selidbe samo što nije stigao. I, ne zaboravi Brundu – naglasila sam na što je moja kći još jednom oduševljeno pljesnula rukama te vidno uzbuđena odjurila u kupaonicu.

Onog trena kad sam prvi put kročila u našu kuću, srce mi je doslovce zapjevalo od sreće.

– Dooobro… Da vidimo… Kako se čini namještaj koji je preostao od prethodnih vlasnika još uvijek je u izvrsnom stanju. Nije ni čudo. Nisam baš neki poznavalac drveta no mogla bih se zakleti kako je ova komoda napravljena od čiste hrastovine. Pogledaj samo taj starinski duborez, doista predivno. Mislim da ništa neću mijenjati na njoj.. – brbljala sam više za sebe dok smo Mirna i ja, razigrane poput petogodišnjakinja uzbuđeno obilazile sve te mnogobrojne prostorije. Na koncu smo se odlučile uspeti i na kat.

– Da, a ovo je zacijelo nekad bila dječja soba i u njoj neka jako zaboravna djevojčica kad je ovo ostavila na krevetu – primijetila je Mirna podižući u zrak pomalo prašnjavu porculansku lutku. – Brrr, izgleda pomalo sablasno, zar ne? – primijetila je okrećući je u rukama. – Ipak, oličimo li zidove u boju jorgovana kako sam si to oduvijek željela i kupimo krevet s baldahinom, bit će to sasvim pristojna soba za mene – napomenula je pri čemu su joj oči zasjale od uzbuđenja.

– Hej, ta lutka je stvarno pomalo čudna. Porculan za igru? Ne hvala – dramatično sam se stresla uz grimasu. Mirna je slijedila moj primjer i već ubrzo smo se obje gušile od smijeha.

Te večeri unatoč svoj sili posla koju sam tog popodneva uz Mirninu svesrdnu pomoć obavila po kući, san mi nikako nije dolazio na oči. Suprotno tome moje se kći već rano navečer ispričala umorom i povukla u svoju djelomično uređenu sobu na katu. Uspjele smo je oličiti ali na krevet s baldahinom, kako su nam javili iz prodavaonice bilo je potrebno pričekati još koji dan. Htjela ne htjela, Mirna je za to vrijeme morala spavati na starom krevetu. Začudo, nije se uopće bunila. Kad sam oko osam sati uvečer otišla provjeriti da li je možda gladna moja kći je unatoč upaljenom svjetlu čvrsto spavala snom pravednika. Isključila sam svjetiljku i na prstima izašla iz sobe. Budući da mi se još uvijek nije spavalo odlučila sam još dovesti u red i kuhinjske ormariće. Baš sam počela s raščišćavanjem kad mi je zazvonio mobitel.

– Bok Franka, nadam se da te ni u čemu ne ometam. I kako napreduje uređenje? – uzbuđeno je upitala Koraljka s druge strane slušalice čim sam se javila.

– Oh, Korni, nemaš pojma koliko mi je drago što te čujem. Što se pak posla tiče, znaš kako se kaže, ono što možeš danas radije ostavi za sutra – nasmijala sam se vlastitoj, brzinski smišljenoj šali.

– Zato te i zovem. Nećeš vjerovati ali moj šef je danas bio toliko dobre volje da sam bez problema uspjela izmusti čitav tjedan godišnjeg odmora. Već u subotu bih ti došla pomoći ako nemaš ništa protiv – započela je.

– Pa to su izvrsne vijesti. Bit će mi drago da za to vrijeme budeš moj gost. Pazi, ali samo gost. Ipak je u pitanju tvoj godišnji odmor – odlučno sam rekla.

– Jedva čekam. Nego, kako je Mirna? Uvjerena sam da je oduševljena svojom novom kućom – upitala je Koraljka nakon čega sam iz dnevne sobe začula zvuk upaljenog televizora.

– Vjeruj mi, i više od toga. Eto, maločas je zaspala i kako se čini već je ponovo ustala. Ta mala doista nikad nema mira – nježno sam dodala pokušavajući nadglasati sve jaču buku koja je dopirala iz dnevne sobe.

– Moj Bože, ako me sluh ne vara čini se da je naša Mirnica večeras odlučila tulumariti. Ha, ha! Ali neka, sad umjesto stana ima vlastitu kuću i ne mora više brinuti hoće li se tko od susjeda buniti zbog prevelike buke – nasmijala se moja prijateljica.

– Hm, slažem se, no mislim da je sada ipak malo pretjerala. Prije nego mi popucaju bubnjići u ušima možda je bolje da ipak odem pogledati o čemu je riječ. Nazovem te kasnije, može? – upitala sam trudeći se nadglasati sada već doista neizdrživu buku koja je dopirala iz dnevne sobe.

– Mirna, da si odmah stišala tu… – povikala sam dok sam se žurnim koracima približavala dnevnoj sobi a zatim zastala kao ukopana. Iz maksimalno pojačanog televizora treštala je nekakva rok glazba ali od Mirne nije bilo ni traga ni glasa. Nekoliko sekundi sam stajala kao okamenjena a tada sam se ipak uspjela pribrati. Žustro sam prišla televizoru i isključila ga a sobu je napokon ispunila zahvalna tišina.

– Mirna? – pozvala sam je za svaki slučaj povjerovavši kako se moja kći odlučila malo poigrati sa mnom. Nije me pretjerano iznenadilo kad se nije odazvala.

– Dakle, želimo se igrati skrivača, ha? Dooobro… da vidimo.. gdje si se mogla sakriti – šaljivo sam započela pretraživati sobu. Istog trenutka iz kuhinje se začulo neko šuškanje.

– E, pa, nisi fer. Kako si mi samo uspjela umaći? – poluglasno sam upitala šuljajući se prema kuhinji. Zvuk koji sam sada već jasno mogla definirati kao zvuk šuškanja plastične vrećice uvjerio me da je Mirna doista ondje. Zlica mala, dakle ipak si ogladnjela, sjećam se da sam pomislila prije nego što sam ušla u kuhinju i shvatila da je potpuno prazna.

– Sad bi stvarno bilo dosta ti mala… – započela sam nakon čega se u dnevnoj sobi ponovo upalio televizor. Ovoga puta ton je bio normalan i pretpostavila sam kako je i mojoj kćeri napokon dosadila igra skrivača. Odmahnula sam rukom i shvativši da me čeka još puno posla vratila se pospremanju kuhinjskih ormarića. U svakom slučaju, razgovor s Mirnom je mogao pričekati do sutra.

Narednog jutra bila sam zaokupljena zbrkom oko novo pristiglog namještaja. Umjesto trosjeda kakvog sam naručila stigao je posve različit. Premda su se dostavljači ispričavali zbog zabune bila sam jako uzrujana te tako potpuno zaboravila upitati Mirnu za događaje od prethodne večeri.

Naredni dani bili su mi ispunjeni uređivanjem kuće i na večer bih od iscrpljenosti još jedva stajala na nogama. Brzo je došla i subota.

– Oh, mama, nemaš pojma koliko sam sretna što napokon imam vlastitu sobu. Nego, nisi li možda kamo premjestila onu staru lutku? Nigdje je ne mogu pronaći – konstatirala je moja kći tog subotnjeg jutra za doručkom dok smo s nestrpljenjem iščekivale Koraljkin dolazak.

– Nisam, koliko se sjećam. Bit će da se negdje zagubila dok smo uređivale sobu no, ne brini, već ćemo je pronaći. A sad te molim da postaviš stol. Teta Koraljka samo što nije stigla – pomalo nezainteresirano sam  joj odgovorila užurbano miješajući omlet. Premda je Mirna slegnula ramenima učinilo mi se da je jutros nekako tiša no obično. Kao da je bila jako zabrinuta zbog nečega. Čvrsto sam odlučila kasnije porazgovarati s njom kako bih vidjela o čemu je riječ.

Tog popodneva dok sam više nego oduševljenoj Koraljki pokazivala okolicu kuće niti uz najbolju volju nisam mogla suspreći ponos.

– Draga moja, pa ovo je predivno. Kakav mir, kakva priroda, a tek ovo jezerce… Vjeruj mi, ovo je pravi raj na zemlji. Posebice ako se još uzme u obzir da su prvi susjedi kilometrima udaljeni – našalila se moja prijateljica u svom stilu.

– Imaš pravo. Baš to mi je trebalo – sretno sam uzdahnula.

– Noćas ću nakon dulje vremena ponovo spavati sama. Mislim da ću zaspati kao beba – nastavila se šaliti nakon čega smo obje zaključile kako je za danas ipak dosta šetnje i odlučile se vratiti doma.

– Mama, prije odlaska si zaboravila zavrnuti slavinu u kuhinji. Sva sreća pa sam ostala doma inače… Bojim se da bismo sada umjesto kuhinje ovdje imale veeeliki bazen – započela je Mirna čim smo ušle u kuću.

– Doista? – preneraženo sam upitala.

– Aha, ali dobro, važno je da je sada sve u redu? Nego, znaš li gdje sam pronašla lutku? Nikada nećeš pogoditi – upitala je Mirna dok sam u glavi uporno pokušavala vratiti događaje prije odlaska u šetnju. Iskreno, što sam dulje razmišljala o tome bila sam sve uvjerenija da sam u kuhinji sve ostavila kako treba i sad mi nikako nije bilo jasno što se dogodilo sa slavinom.

– Mislim da ću ujutro pozvati vodoinstalatera kako bi pogledao o čemu je riječ – naglasila sam potpuno previdjevši Mirnino pitanje.

– Ponekad mi se stvarno čini da me uopće ne slušaš. Pronašla sam lutku! – pomalo iznervirano je povikala moja kći dok sam zamišljeno stajala na vratima kuhinje i kao hipnotizirana i dalje zurila u slavinu.

– Oprosti, što si rekla? – napokon sam se trgnula iz razmišljanja.

– Dok vas nije bilo odlučila sam se uspeti na tavan. Ne možeš niti zamisliti koliko zanimljivih stvari sam pronašla ondje. Između ostalog, ispod gomile stvari ondje je ležala i lutka. Da mi je samo znati kako je dospjela ondje – čudila se moja kći podižući je u zrak.

– Oh kako lijepa lutka. Sudeći prema izradi i odjeći, rekla bih da je stara barem stotinjak godina. Moj Bože, pa vi ovdje čini se imate pravo blago. Mogle biste je primjerice odnijeti u kakvu staretinarnicu. Sigurna sam da bi vam dobro platili za nju – oduševila se Koraljka čim ju je uzela u ruke.

– Štogod. To je tek obična stara lutka. Uostalom, rekla bih da se Mirni jako sviđa – šaljivo sam primijetila na što se moja kći vedro zahihotala.

– Baš i ne. Ipak, obećaj mi da je nećemo prodati – navaljivala je nakon čega smo se sve tri dobro raspoložene odlučile pozabaviti pečenjem palačinki.

Te noći, malo iza ponoći probudili su me čudni zvukovi u kući. Učinilo mi se da na katu čujem korake i pretpostavila sam da je u pitanju Koraljka. Ipak, ubrzo nakon toga koraci su utihnuli da bih ih nakon nekoliko minuta ponovo začula. Poput prave brižne domaćice odlučila sam ustati iz kreveta kako bih provjerila nema li moja gošća možda kakvih problema.

Dok sam se uspinjala stubama mogla sam osjetiti strujanje laganog povjetarca za kojeg nisam imala pojma odakle dolazi budući da su svi prozori u kući te noći bili zatvoreni. Za svaki slučaj zavirila sam u Mirninu sobu i uvjerivši se da moja kći čvrsto spava odahnula od olakšanja. Već sam bila pred vratima gostinjske sobe kad sam iznad sebe ponovo jasno začula škripu tavanskih dasaka i nečije korake.

Moj Bože, pa ova Korni je doista potpuno poludjela. U ovo vrijeme šunjati po tavanu, sjećam se da sam pomislila prije nego što sam za svaki slučaj odškrinula vrata gostinjske sobe i na opće zaprepaštenje, ugledala svoju prijateljicu kako obasjana mjesečinom mirno spava u svom krevetu. Istog trenutka srce mi se spustilo u pete. Ako na tavanu nije Koraljka tko onda jest? Provalnik? – prestravljeno sam pomislila i što sam tiše mogla prišla krevetu te prodrmala svoju prijateljicu.

– Probudi se, molim te. Samo bez panike – prošaptala sam zbunjenoj Koraljki kad mi je napokon pošlo za rukom probuditi je. – Rekla bih da je netko na tavanu. Znam da to nije pametno no trebala bih provjeriti što se događa. Molim te, možeš li poći sa mnom – pojasnila sam što sam tiše mogla na što je Koraljka prestravljeno razrogačila oči i kao oparena poskočila iz kreveta.

– Možda je ipak pametnije pozvati polici….

-Šššš… Čuješ li? – upitala sam kad se neposredno iznad naših glava ponovo oglasila jeziva škripa podnih dasaka.

– Oh Bože, molim te pomogni nam – ispod glasa je zakukala Koraljka drhtureći poput šibe na vjetru.

– Kako god, no bojim se da nemamo izbora. Uzet ću ovo za svaki slučaj – rekla sam uzimajući s komode stari svijećnjak koji nam je u slučaju nužde trebao poslužiti kao oružje. Idemo! – pozvala sam je dok je grabila mobitel.

Na naše veliko čudo, kad smo nešto kasnije uzdrhtale i prestrašene napokon pretražile tavan shvatile smo da osim gomile starudije na podu ondje nema baš nikoga.

– Lažna uzbuna. Sva sreća da ipak nismo pozvale policiju u ovo doba. Pomislili bi da smo poludjele – konstatirala je moja prijateljica s vidljivim olakšanjem.

– Upravo tako. Ipak, najvažnije je da je sve u redu. Znam da je kasno no što kažeš na šalicu čaja? – upitala sam osjetivši kako se napokon počinjem opuštati.

Narednog jutra probudila me tutnjava nevremena. Kiša je lijevala kao iz kabla a munje parale nebo. Nije prošlo dugo a u sobu mi je utrčala pospana ali vidljivo uplašena Mirna.

– Mama, smijem li leći s tobom? Mrzim kad vani ovako grmi – zamolila je na rubu suza.

– Naravno dušo. Prestani se bojati. U kući smo na sigurnom. Uvjerena sam da će ovo nevrijeme brzo proći – odgovorila sam.

– Valjda si u pravu – zamišljeno je odgovorila. – Znaš, sinoć sam se prilično uplašila…

– Dođi, legni pokraj mene – pozvala sam je prije nego što je uspjela dovršiti rečenicu. – A što je s tetom Koraljkom? Čini se da njoj baš i ne smeta sva ova buka – upitala sam kad se napokon uvukla  pod poplun. Jedva da sam to izrekla kad su se vrata sobe otvorila a na njima pojavilo zabrinuto Koraljkino lice.

– Moj Bože, napolju stoji neka curica. Čini se jako uplašena, osim toga, mokra je do gole kože. Zacijelo je zalutala. Brzo, moramo je pozvati u kuću i doznati tko je i što je kako bismo obavijestili njezine roditelje. Sigurno se jako brinu. Siroto dijete, mogla bi se razboljeti stojeći vani na ovakvom pljusku – bez daha je započela pojurivši prema prozoru.

– Nije moguće. Kamo je mogla nestati – odmah zatim, virnuvši van Koraljka je nekoliko puta u nevjerici odmahnula glavom.

– Kakva djevojčica Koraljka? Uvjerena sam da po ovakvom nevremenu napolju nema ni psa. Zacijelo ti se onako snenoj samo pričinilo – pokušavala sam ju umiriti nekoliko sekundi kasnije dok sam zajedno s njom napeto provirivala kroz zavjesu.

– Hmm… Baš čudno, a mogla bih se zakleti da je još maločas stajala ondje – zbunjeno je pojasnila i dalje okrećući glavom. – Znaš što? Idem provjeriti – odvažno je rekla u jednom trenutku otvarajući ormar.

– Pretpostavljam da nemaš kišnu kabanicu zato ću posuditi ovo – naglasila je žustro navlačeći jednu od mojih jakni.

– Čekaj! Ne možeš sama. Idem s tobom – u trenu sam donijela odluku i navukla na sebe prvo što mi je došlo pod ruku.

Pola sata kasnije još uvijek smo stajale na verandi i zbunjeno dozivale ni same ne znajući koga. Kiša je i dalje pljuštala kao luda a jak vjetar sablasno hučao u krošnjama stabala.

– Vidiš da nema nikoga. Bit će najpametnije da sad uđemo – proderala sam se pokušavajući nadglasati nevrijeme no činilo se da me Koraljka uopće ne čuje. I dalje se napeto ogledavala oko sebe. Kad se u neposrednoj blizini začuo udar groma poskočila sam kao oparena.

– Korni, sad je stvarno dosta. Ponavljam da napolju nema nikoga. Idemo unutra! – odlučno sam povikala povlačeći je za sobom. Već smo bile pred ulaznim vratima kad mi je nešto privuklo pozornost. Stolica za ljuljanje na verandi sada se pod snažnim naletima vjetra ljuljala sama od sebe no nešto je stajalo na njoj. Približivši se, shvatila sam da je u pitanju stara lutka koja je unatoč zavjetrini iz nekog razloga bila ne samo mokra već i posve blatnjava.

– Sigurno ju je Mirna zaboravila ovdje – primijetila je Koraljka no meni je čitava situacija iz trena u tren postajala sve čudnija. Niti uz najbolju volju nisam se mogla prisjetiti da sam u dogledno vrijeme uopće vidjela Mirnu da se igrala s njom. Služila joj je samo kao ukras u sobi.

– Ne mogu vjerovati. Kada bih kojim slučajem vjerovala u bajke pomislila bih kako se ova lutka s vremena na vrijeme pretvara u živo biće. Čovjek nikad ne zna gdje će je pronaći, baš kao da ima noge – zamišljeno sam konstatirala ulazeći u kuću i odmah odnijela lutku u kupaonicu na pranje.

Te noći niti uz najbolju volju nikako nisam uspijevala usnuti. Oluja je malo popustila no napolju je i dalje padala kiša. Dok sam se nemirno prevrtala u krevetu učinilo mi se kako na katu iznad ponovo čujem korake. Činilo se kako se nisam prevarila jer sam već u narednom trenu jasno začula dječji smijeh. Mirna zacijelo ponovo čita neku od onih svojih knjiga s vicevima, sjećam se da sam pomislila prije nego li se smijeh ponovo začuo ali ovoga puta na hodniku u prizemlju. Istog trenutka na moje veliko zaprepaštenje sobom je prostrujao hladan povjetarac. I nehotice, osjetila sam kako me obuzima jeza. Premda nikada nisam bila osobito plašljiva poskočila sam u krevetu i upalila noćnu svjetiljku. Nekoliko trenutaka sam napeto osluškivala no sve se ponovo činilo mirnim. Pomislivši kako sam ipak sve samo umislila baš sam ponovo ugasila svjetiljku kad se iznad stropa nad mojom glavom začulo nekakvo kuckanje. Najprije tiho a potom sve glasnije.

– Mirna, možeš li napokon prestati?! Neki od nas pokušavaju spavati, znaš? – drhtavo sam povikala. Odgovorila mi je samo tišina a mene je počela obuzimati sve veća nelagoda. Počela sam uvjeravati samu sebe kako je sve ovo samo noćna mora iz koje ću se uskoro probuditi.

– Mirna? – prestrašeno sam pozvala još jednom dok mi je srce udaralo kao ludo. S ovom kućom stalno neki problemi. Sutra odmah zovem sve potrebne majstore, čvrsto sam odlučila navlačeći prekrivač preko glave.

Bit će da sam u neko doba ipak uspjela zaspati jer me narednog jutra iz čvrstog sna trgnuo tek Koraljkin glas.

– Hej ti pospanka, namjeravaš li ustati danas? Vjeruj mi, ja cijele noći nisam ni oka sklopila. Budući da je u hodniku cijelu noć nešto kuckalo i šuškalo kladim se da u kući imate miševe – rekla je glasom koji bi probudio i mrtvaca.

– Dobro jutro i tebi. Znaš li koliko je sati? – pospano sam upitala pridižući se iz kreveta.

-Trebala bi nabaviti neko sredstvo protiv štetočina pa predlažem da danas odemo do grada. Usput, u podnožju stepenica sam pronašla ovo – nastavila je previdjevši moje pitanje te podigla u zrak staru lutku. Istog trenutka bez ikakvog povoda obuzela me poznata nelagoda. Nikada nisam bila praznovjerna ali ta lutka… Tu jednostavno nisu bila čista posla. Po prvi put u životu počela sam razmišljati o tome kako sve one priče o utvarama i duhovima kojih sam se naslušala u djetinjstvu možda i nisu baš tako besmislene kako sam to oduvijek mislila. Priznala ja to ili ne, u našoj kući su se definitivno događale neobjašnjive stvari i shvatila sam kako je krajnje vrijeme da se pozabavim njima.

– To čudo kao da ima noge. Pretpostavljam da bih je se trebala riješiti – zamišljeno sam napomenula prezrivo pogledavši lutku koja mi je iz nekog nepoznatog razloga iz trena u tren postajala sve odbojnija.

– Ne vidim zašto bi to učinila. Meni je baš lijepa – dodala je moja prijateljica. – Idem je vratiti Mirni. Usput ću provjeriti spava li još uvijek.

– Hej, ideja s gradom ti uopće nije loša. Ipak, prije toga želim pozvati majstore kako bi za svaki slučaj provjerili struju i vodu – željela sam isključiti svaku mogućnost vlastite paranoje.

Dva sata kasnije majstori su bili i otišli. Baš kao što sam i sumnjala mogli su samo potvrditi da je sa strujnim kablovima te vodenim cijevima sve u najboljem redu. Ta što se to onda događa ovdje? Valjda nisam poludjela? Uostalom, Koraljka i Mirna su najbolji svjedoci čudnih događaja u kući, pomislila sam odlučivši odlazak u grad iskoristiti i kako bih se malo raspitala o prethodnim vlasnicima.

Rečeno, učinjeno. Nakon kupovine, cure i ja smo posjetile obližnju slastičarnicu gdje sam im odlučila izložiti svoj plan.

– Budući da si kuću kupila posredstvom agencije za nekretnine možda bi se najprije trebala raspitati se kod njih. Uostalom, mislila sam da si to već učinila – Koraljka se pomalo prijekorno zagledala u mene kad sam nelagodno slegnula ramenima.

– Fotografije kuće na internetu bile su toliko primamljive da mi to, moram priznati uopće nije palo na pamet – skrušeno sam priznala dok je u nevjerici zurila u mene.

– Dakle, samo si tamo nekom nepoznatom agentu iskeširala potrebnu sumu i to je bilo to? – zaprepašteno je upitala.

– Mislim, imam ugovor – nesigurno sam promrmljala napokon shvaćajući koliko sam pogriješila.

– Mama, mislim da znam gdje bismo mogle pronaći ono što nas zanima – opazivši moju nelagodu sada se umiješala i Mirna.

– Budući da je kuća prilično stara možda o njoj postoje kakvi zapisi, primjerice, u gradskoj knjižnici. Takve stvari se znaju pronaći ondje, znaš – pojasnila je kad sam se upitno zagledala u nju.

– Mala ima pravo. Idemo! – uvijek spremna na akciju Koraljka je odmah poskočila sa stolca.

Dva sata kasnije, šokirana onime što sam upravo doznala pod budnim okom stare knjižničarke još uvijek sam sjedila nad primjerkom požutjelih novina i zamišljeno zurila u već pomalo izblijedjelu  fotografiju koja je prikazivala policijskog službenika snimljenog pored olupine automobila.

– Moj Bože, kakva tragedija. Najgore od svega je što djevojčica zapravo uopće nije trebala biti ondje. Jako je voljela svog oca. Kako se pričalo,  u posljednji tren se uvukla u automobil te ju je otac ipak odlučio povesti sa sobom na put. Neispravne kočnice su krive za sve – uzdahnula je knjižničarka a da je nitko ništa nije pitao.

– Sirota gospođa Eleonora, nije ni čudo što je oboljela nakon svega – nastavila je dok smo Koraljka, Mirna i ja, još uvijek pod dojmom nastavile šutjeti kao zalivene. Znate, priča se da je nakon pogibije kćeri i supruga završila u nekakvoj mentalnoj ustanovi iz koje se više nikada nije vratila. Sjećam se, u to vrijeme majka mi je često pričala o tome. Kuća je nakon toga pripala gradu i imala je još samo jedne stanare prije vas. Na žalost, kako se činilo, nešto im ondje nije bilo po volji jer su ubrzo kuću za budi pošto prodali agenciji te odselili u inozemstvo – pojasnila je knjižničarka kad sam iznova pročitavši članak napokon zaklopila novine.

– Doista strašno – konstatirala sam pokušavajući iz pričljive knjižničarke izvući još koju pojedinost. Na moju veliku žalost u knjižnicu je uskoro nahrupila gomila studenata i nije joj preostalo ništa drugo već ispričati se i otići svojim poslom.

– Znaš što. Idemo kući. Čeka nas još puno posla – u jednom trenutku Koraljka je poskočila sa stolca i užurbano me povukla za sobom.

– Hej, ne razumijem. Što imaš na umu? – zbunjeno sam upitala prateći je.

– Čudni događaji u kući nisu bez vraga i zacijelo se upravo u njoj kriju svi odgovori. Nije mi drago što to moram reći no bojim se da u ovom slučaju imamo posla s nečim nesvakidašnjim. Čini se da svi oni čudni događaji i zvukovi nisu nikakav plod štetočina niti naše mašte…. Čitala sam nešto o tome – naglasila je kad sam je prestravljeno pogledala.

– Ne želiš valjda reći da je kuća opsjednuta duhovima? – bez daha sam upitala osjetivši kako mi se čitavo tijelo ispunjava užasom. Nije mi promaklo da je i Mirna bila jednako prestrašena.

– Mama, ne želim više spavati sama u onoj sobi. I ona čudna lutka. Imam dojam da neprekidno zuri u mene. Teta Koraljka je u pravu. Idemo za dana pokušati pronaći odgovore a potom ćemo odlučiti što i kako dalje – prestrašeno je procijedila moja kći ne ostavljajući mi mjesta za premišljanjem.

– Dobro, gospođo istjerivačice duhova, i gdje ste namjeravali započeti svoju potragu? – upitala sam Koraljku nešto kasnije dok smo sve tri oboružane baterijskim lampama stajale u hodniku naše kuće i  prestrašeno se ogledavale oko sebe.

– Tavan. Da, sigurna sam da ćemo ondje među svom onom starudijom već pronaći nekakav trag – samouvjereno je odgovorila moja prijateljica zakoračivši uza stube. Premda mi to baš i nije bilo drago, Mirna i ja smo bespogovorno pošle za njom.

Ako sam tog popodneva i ostala šokirana onime što sam otkrila u knjižnici , ono što sam posve slučajno pronašla skriveno ispod tavanske grede doslovce me užasnulo.

– Oho, izgledaju kao ljubavna pisma. Hajde, otvori ih, što čekaš – nestrpljivo je povikala Koraljka dok sam u rukama nervozno premetala snop prašnjavih, požutjelih omotnica uvezan nekad zacijelo ružičastom a sada već gotovo posivjelom satenskom vrpcom.

– Nisam baš sigurna. Znaš, nije lijepo čitati tuđa pisma – nesigurno sam započela premda sam i sama gorjela od želje doznati kome su pripadala.

– Prestani moralizirati i daj ih već jednom otvori! – zapovijedila mi je. Nije mi morala dvaput ponoviti.

„ Eleonora, ljubavi moja, dušo duše moje…. – već prva rečenica jednog od pisama koje sam nasumično otvorila govorila je da je uistinu riječ o nečijim romantičnim izljevima nježnosti.

– Mora da je silno voljela svog muža kad je tako brižno godinama čuvala njegova pisma. Sirotica. Kako li je samo morala patiti kad se dogodila tragedija. Hajde, čitaj dalje, što čekaš – nestrpljivo je upitala a ja sam istog trena otvorila novo u kojem se uz pismo nalazila i manja fotografija i već naredne sekunde požalila zbog toga.

„ Odlučio sam. Učinit ću sve što treba da ti, naša Elzica i ja zauvijek budemo zajedno. Tko bi ikada posumnjao na mene? Uostalom, ona je moja, oboje to znamo. Do sljedećeg pisma, tvoj voljeni Narcis – stajalo je u pismu koje mi je zaledilo svu krv u žilama.

– Moj Bože, dakle, pogibija bivšeg vlasnika kuće baš i nije bila nesretan slučaj – šokirano je objavila Koraljka.

– A kako se čini ni Elzina – prestravljeno sam dodala dok me oblijevao sve hladniji znoj.

– Taj čovjek, Eleonorin ljubavnik je kriv za sve. Pa i za smrt vlastite kćeri – Mirna je zamišljeno dovršila stravičnu slagalicu.

– Pretpostavimo da se djevojčica doista slučajno našla u automobilu i da Eleonora nije znala za to…

– To je još uvijek ne oslobađa krivnje. Kad se dogodila tragedija trebala je povjeriti policiji svoje sumnje. Ovako je sve definirano kao nesretan slučaj – Koraljka me prekinula u pola rečenice. – U svakom slučaju, nije ni čudo što je nakon svega poludjela – u nevjerici je dovršila.

– I kakav je? – iznenada je upitala pokazavši glavom na fotografiju u mojim rukama na koju sam okupirana užasnim saznanjem sada potpuno zaboravila. Kad sam se napokon odvažila pogledati obuzela me slabost. Muškarac na fotografiji činio mi se užasno poznatim. Nikako se nisam mogla oteti dojmu da sam to lice već negdje vidjela.

– Teta u knjižnici ispričala nam je drugačiju priču. Nepravedno je što svi vjeruju u nju. Drago mi je da će istina napokon izaći na vidjelo. Obavijestit ćemo policiju o ovome što smo pronašli, zar ne mama? – javila se Mirna. Istog trenutka prisjetila sam se gdje sam vidjela muškarca s fotografije.

– Nije ni čudo što se nikada nije doznala prava istina. Gospodin s fotografije se zacijelo dobro pobrinuo za to. Kao viši policajac, kako je stajalo u tekstu, osobno je izvršio očevid. Tako su mogući dokazi bez problema ostali tajnom. Vidjela sam ga na fotografiji u novinama – pojasnila sam zapanjenoj Koraljki.

–  Sudeći prema vremenu koje je od tad prošlo bojim se da je sada prekasno učiniti bilo što. Ipak, nadam se da će sad kada smo napokon došli do istine svi oni kojima je to potrebno napokon pronaći svoj mir – procijedila sam.

– I ja se nadam. Uostalom, postoji li uopće gora kazna od života sa saznanjem da si skrivio smrt vlastitog djeteta – zamišljeno je dodala Koraljka.

– Mislim da će biti najpametnije ako se nas dvije djevojke na neko vrijeme vratimo u naš stari stan. Što kažeš ljubavi? – upitala sam svoju kći na što je Mirna potvrdno kimnula glavom.

– Da, mislim da će tako biti najbolje za sve – zamišljeno se složila primivši me za ruku.

– Izvrsno, ponovo ćemo svakog dana zajedno piti kavu ali i pregledavati ponudu nekretnina na internetu. U protivnom, tko zna koga bismo sljedećeg morale loviti. Grofa Drakulu pretpostavljam? – prestravljeno je upitala Koraljka stresajući se od užasa nakon čega smo, prilično neprimjereno, sve tri prasnule u smijeh. Bilo kako bilo, znala sam da je moja prijateljica djelomično ipak u pravu. Obzirom na proživljeno ne sumnjam kako ću odsad prije svake kupnje barem triput razmisliti o mogućim posljedicama i time si uštedjeti puno energije ali i živaca. Jer paranormalno i neobjašnjivo možda i postoji ali razmatranje istog ipak radije prepuštam stručnjacima.

Share on Facebook