Nije me želio razočarati poput svog oca

Nije me želio razočarati poput svog oca

– Vlatka, možeš li mi donijeti čisti ručnik?! – proderao se moj suprug iz kupaonice tog jutra dok sam uz šalicu kave pred sobom bezvoljno prelistavala novine. Više od članaka u novinama zanimalo me ono što bi moglo stajati u mobitelu mog supruga a koji mi je po prvi put u ne znam koliko vremena sada stajao na dohvat ruke. Zdenko ga je ovoga puta u žurbi zaboravio pospremiti u džep kao što je to inače redovito činio i moram priznati da sam tog trena bila na sto muka što učiniti.

– No, hoćeš li već jednom? – javio se ponovo baš u trenutku kad mu je pristigla nova poruka.

– Odmah! – povikala sam glasom drhtavim od uzbuđenja. Premda nikada nisam bila jedna od onih žena koje su kontrolirale svoje muževe i prekopavale im po džepovima jer sam oduvijek smatrala kako čak i u braku svaki od partnera zaslužuje malo privatnosti od kada sam prošlog tjedna u gradu slučajno naletjela na Vitu, moj dotad stabilan bračni život počele su gušiti sumnje.

Moram znati. Jednostavno moram. Sad il nikad! Ako je sve u redu Zdenko nikada ne mora saznati što sam učinila, pomislila sam prilično posramljena onim što se spremam učiniti i drhtavim rukama uzela mobitel. Dok sam otvarala poruku ruke su mi se toliko tresle da sam čak nekoliko puta pritisnula krivu tipku. Tome je zacijelo pridonio i Zdenko jer se već nakon par sekundi ponovo proderao iz kupaonice čineći me tako još nervoznijom.

– Dobro, ženo božja što je s tobom? Ne požuriš li zakasnit ću na posao! – vikao je na sav glas dok sam ukočena od šoka i gnušanja zurila u riječi ispisane na ekranu. „ Sve i da želim nikada neću zaboraviti noć koju smo proveli zajedno. Mačak, znam da si oženjen ali to mi nimalo ne smeta. Takvi su mi samo još veći izazov. Usput, izvrsno pjevaš. Budeš li u subotu ponovo u Bjelovaru svakako mi se javi. Pusa od tvoje vruće divlje mačkice – plesalo mi je pred suzama zaslijepljenim očima. Dakle, istina je, Zdenko me vara – posramljeno sam pomislila. – Bože, čini se kako su svi znali. Svi osim mene…. Ali tko mi je kriv što sam oduvijek tako slijepo vjerovala svom „mužiću“. Očito je da ipak nisam trebala – ogorčeno sam pomislila odlažući mobitel.

– Vlatka, jesi li ti to upravo prekopavala po mom mobitelu? – već u narednoj sekundi iza leđa sam začula Zdenkov glas. – Vlatkice, pa ti plačeš? Što je ljubavi? – upitao je opazivši moje suze dok sam se ja uzaludno pokušavala prisjetiti kad me uopće posljednji put nazvao tim imenom.

– Ti si jedan najobičniji podli lažljivac i varalica! Mačak! Ha ha! Prije bih rekla stara, ofucana, mačketina, ništkorist! – nastavila sam sipati gorčinu dok je Zdenko vidno uplašen preneraženo zurio u mene.

– Ali, draga, što se dogodilo? Tko ti je ovoga puta napunio uši i čime? – upitao je dohvativši mobitel i već u narednom trenutku ga zagurao u džep traperica.

– Kako te samo nije sram?! Gadiš mi se – povrijeđeno sam mu odbrusila okrenuvši glavu kako ne bi mogao vidjeti moje suze.

– Dosta si me lagao. Ne želim takav život. Želim razvod – započela sam puno odlučnije nego što sam se osjećala. Onaj tko prevari jednom kad-tad će to učiniti ponovo. Kraj priče. Nema više nikakvog smisla raspravljati o bilo čemu. Spakirat ću tvoje stvari, dovršila sam zaputivši se u spavaću sobu.

– Ali, Vlatka, kakve su to sad gluposti? Ne razumijem… – i dalje se pravio nevješt premda je uznemirenost na njegovom licu govorila više od tisuću riječi. – Molim te, nemoj raditi gluposti. Ne možeš zbog nekoliko beznačajnih avanturica samo tako odbaciti sve ove godine našeg braka. Znaš čime se bavim i da sam zbog posla na meti mnogih žena ali znaš i to da volim samo tebe. Mogu sve objasniti – nastavio je u sve većoj panici.

– Bojim se da me tvoja objašnjenja više ne zanimaju, no to ne znači da neće zanimati tvoju „ divlju mačkicu „ stoga radije pokušaj s njom. Kao što sam već rekla, s našim brakom je gotovo – bila sam nepopustljiva. – Kad se vratiš s posla očekujem da zajedno objasnimo djeci da se razvodimo te da odmah nakon toga uzmeš stvari i nestaneš – dovršila sam ulazeći u spavaću sobu i baš kad se htio još jednom pobuniti zalupila mu vratima pred nosom.

– Vlatka, molim te, ne čini mi to. Vjeruj mi, ta mala mi ništa ne znači. Osim toga, imamo djecu – zacvilio je zabubnjavši šakama po vratima nakon čega sam ih za svaki slučaj zaključala. Kada je nakon desetominutnog preklinjanja Zdenko napokon shvatio da mu ne namjeravam otvoriti zaplakao je poput malog djeteta. Očito je svojim suzama pokušavao smekšati moje srce no jedino u čemu je uspio bilo je da moja odluka o razvodu postane još čvršća. Slabić, kukavica! Dok si se provodio s drugim ženama nisi mislio na djecu. Ako si bio spreman lagati i varati onda si trebao biti spreman i snositi posljedice, bijesno sam pomislila.

Ipak, kada sam nešto kasnije začula Zdenka kako odlazi na posao potpuno sam se slomila. Bacila sam se na krevet i zaridala poput ranjene životinje. Kako si mi mogao ovo učiniti i zašto?! Ta vjerovala sam ti, proklet bio! – kriknula sam grcajući u suzama dok su mi se u uzaludnom pokušaju da shvatim gdje i kad sam to pogriješila misli i nehotice stale vraćati u prošlost….

Zdenka sam upoznala posve slučajno na svadbi jedne poznanice. Dok sam ulazila u salu gdje je trebala biti poslužena svečana večera glazbeni sastav na bini je upravo počinjao svirati prve taktove poznate, romantične pjesme. Kada se ubrzo potom salom prolomio i nečiji milozvučni glas pogledala sam u pravcu bine i ostala potpuno paralizirana. Čak i kroz gužvu plesnih parova koji su se u sve većem broju polaku pridruživali mladencima na plesnom podiju nisam mogla ne opaziti koliko je vlasnik tog predivnog glasa bio privlačan. U žaru pjesme, obrazi su mu bili zarumenjeni a tamne oči blistale poput dijamanata. Ipak, mislim da je upravo osmijeh koji mu nije silazio s lica bio ono najljepše na njemu….

Potpuno nemoćna oduprijeti se čaroliji koja me odjednom obuzela nisam bila ni svjesna da i dalje stojim u mjestu i netremice zurim u njega.

– Halo? Što si se ukipila? Dođi, idemo plesati – u stvarnost me ponovo vratio tek glas moje prijateljice Vite.  

– Oprosti, ne znam što mi je došlo – ispričala sam se.

– Ne moraš se ispričavati. Tip je doista pravi šećer. Ali ovdje te nikad neće uočiti – odgovorila je uz znakovit osmijeh. – Idemo radije zaplesati – nastavila je povlačeći me za sobom.

Nisam se ni snašla a Vita i ja smo se savršeno usklađenim koracima već vrtjele na plesnom podiju.

– Aha, jesam li ti rekla. Koliko mogu primijetiti, ne skida očiju s tebe – povikala je u jednom trenutku pokušavajući nadglasati buku.

– Vita, molim te ne budi smiješna. Nemam pojma o čemu govoriš – pravila sam se nevješta premda mi je pogled istog trenutka ponovo pobjegao prema privlačnom pjevaču. Kada mi je postalo jasno da i on gleda u mene porumenjela sam do korijena kose.

Nešto kasnije baš smo krenule za stol kako bi se malo odmorile od plesanja osjetila sam nečiju ruku na nadlaktici.

– Hej, ljepotice, kamo ti se toliko žuri? – okrenuvši se susrela sam se s prodornim pogledom poznatih tamnih očiju. Ako je to uopće i bilo moguće, izbliza je bio još privlačniji.

– Zamolio sam sastav da nakratko nastave bez mene samo kako bih te upoznao. Ti si najljepša djevojka koju sam vidio u posljednjih stotinu godina – našalio se uz mangupski osmijeh. – Zdenko – predstavio se.

Premda ovakav razvoj situacije nisam očekivala niti u najluđim snovima nakon što me Vita kriomice podbola laktom u rebra nekako sam mu uspjela uzvratiti osmijeh.

– Vlatka, drago mi je – pošlo mi je za rukom odgovoriti mu . – A ovo je moja prijateljica Vita – dodala sam.

– Izvrsno, nego cure, što kažete na jedno piće? – upitao je fiksirajući me pogledom.

– Vas dvoje samo dajte. Mislim da sam maločas negdje u gomili vidjela jednu poznanicu. Idem ju potražiti. Vidimo se kasnije – ispričala se Vita. Poznajući je, nitko mi nije morao reći kako je priču o poznanici izmislila samo kako bi nas ostavila nasamo. Premda mi je čitavo tijelo podrhtavalo od uzbuđenja jer je Zdenko bio prvi muškarac koji mi se ikada istinski svidio moram priznati da sam joj bila jako zahvalna na toj sitnoj laži.

– Izgledaš poput pravog anđela. Doista si predivna. Jedino se nadam da nemaš dečka – započeo je Zdenko kad smo napokon ostali sami.

– Hvala, ne nemam ga – sramežljivo sam odgovorila dok me iznova oblijevalo rumenilo.

– Hvala Bogu jer… mislim da sam se na prvi pogled zaljubio u tebe – nastavio je proždirući me pogledom.

– Što god! – usiljeno sam se osmjehnula premda su njegove riječi bile pravi melem za moju djevojačku, tek propupalu dušu.

– Ovdje je prevelika buka i ne možemo razgovarati a doista bih te volio bolje upoznati. Što kažeš na to da izađemo van – predložio je a ja sam pristala….

– Došla sam na kavu i želim znati baš sve – uzbuđeno je započela Vita narednog jutra kad sam joj nakon podulje zvonjave napokon otvorila vrata svog stana.

– Vita, doista si nemoguća. Muškarac kao muškarac. Što se tu ima za pričati? – tobože prijekorno sam upitala pristavljajući kavu.

– Kako što?! Mene ne možeš prevariti, znaš? Kao da nisam vidjela kako ste se gledali. Dakle, čekam – moja prijateljica se nipošto nije dala smesti.

– No, dobro, kad si toliko navalila… Osim što ima svoj band, Zdenko inače radi kao poštanski službenik. Svirka mu, kako je rekao, dođe više kao hobi. Nije oženjen, nema djevojku, živi s roditeljima u drugom dijelu grada i to bi ukratko bilo to – pojasnila sam.

– Sve je to u redu, ali mene više zanimaju detalji. O čemu ste pričali, je li te poljubio, jeste li razmijenili brojeve telefon? – nastavila je zapitkivati.

– Bože, ponekad stvarno znaš biti naporna. Dobro, sve ću ti ispričati… – tobože ljutito sam preokrenula očima premda je prava istina bila da sam se jedva čekala ponovo prisjetiti svakog pa i najmanjeg detalja prethodne, ujedno i najljepše večeri u svom životu.

Narednih dana Zdenko i ja smo se nastavili redovito viđati. Premda su u početku naši izlasci bili više prijateljskog karaktera jer je odabranik mog srca bio kavalir i nije želio navaljivati iz dana u dan osjećala sam kako se sve više zaljubljujem u njega. Bila sam presretna kada sam shvatila kako i on gaji iste osjećaje prema meni i beskrajno uživala u svakom zajedničkom trenutku. Kada me jednog popodneva uzbuđeno obavijestio kako za vikend s bandom odlazi u Vinkovce svirati na jednoj svadbi mislila sam da ću poludjeti od muke.

– Ali, neću te vidjeti puna dva dana. Kako ću preživjeti bez tebe? – upitala sam puna očaja a pred očima su mi i protiv volje zaplesale slike mog Zdenka okruženog svim onim prelijepo uređenim mladim uzvanicama.

– Zaboga, malena, nemoj sad od toga raditi dramu. Ako hoćeš možeš i ti poći sa mnom. Nitko ti ne brani. Osim toga, ni svota koju ću dobiti za svoj nastup nije zanemariva. Za tih pet tisuća kuna koliko ću zaraditi mogli bismo primjerice kupiti prstenje i upriličiti skromne zaruke. Ha, što kažeš? – ispalio je kao iz topa.

– Molim? Ti to ozbiljno? – upitala sam u nevjerici premda mi je srce istog trenutka poskočilo od uzbuđenja.

– Zašto ne. Premda te poznajem tek nešto više od dva mjeseca siguran sam da si baš ti žena s kojom želim provesti život – rekao je na što sam osjetila kako se topim od miline.

– Jesi li ti to mene upravo i zaprosio? – upitala sam sada već potpuno opijena tolikom količinom sreće. Mislila sam da spavam i da ću se svakog trenutka probuditi ali kada me Zdenko privukao k sebi i nježno spustio usne na moje uvjerila sam se da je sve predivna uzbudljiva stvarnost.

Na veliko čuđenje svih, posebice mojih roditelja već pola godine kasnije postala sam Zdenkova supruga. Kada sam samo tri tjedna nakon vjenčanja shvatila da sam trudna našoj sreći nije bilo kraja.

Zdenko je nastavio raditi u pošti a i nastupi s bendom na njegovu veliku sreću postali su sve učestaliji. Premda mi to baš nije uvijek bilo pravo jer sam se za njegova odsustva često osjećala usamljeno, znala sam koliko Zdenko uživa u sviranju i pjevanju stoga nisam imala srca spočitavati mu.

– Ljubavi, znam da si usamljena kad me nema ali moraš me razumjeti. Pjevanje je moj život. Ne bih bio isti čovjek bez toga. Osim toga, donosi prijeko potreban novac koji nam omogućuje sasvim solidan život. Znaš da ne bismo mogli preživjeti samo s mojom plaćom. Lako je bilo dok smo živjeli kod mojih ali od kada smo podigli kredit i kupili ovu kuću…. Još kad uskoro na svijet dođe i naš sin… – pomilovao bi me po trbuhu i sve okrenuo na šalu čim bi opazio moju snuždenost.

Premda mi Zdenkova sve češća izbivanja iz kuće baš i nisu bila po volji, posebice jer sam se tijekom trudnoće zahvaljujući neprekidnoj potrebi za jelom poprilično udebljala, nisam imala druge već pomiriti se sa sudbinom. Vjerovala sam kako će sve biti lakše kad rodim jer ću tada kad god poželim moći pratiti Zdenka na gažama.

Na žalost, moje su želje bile jedno a stvarnost nešto posve drugo. One noći kada sam na svijet donijela našeg sina Krunu postalo mi je jasno da više nikada ništa neće biti isto. Kruno je bio sitna ali zato vrlo zahtjevna beba i činilo se kako mu od prvog trenutka od kada je ugledao svijet ništa nije bilo po volji. Ili je bio gladan, ili su ga mučile kolike a kada je nakon navršenih mjesec dana života u potpunosti zamijenio dan za noć doslovce sam se počela rušiti od iscrpljenosti. Dok bih gotovo cijelu noć provela budna s našim sinom na rukama Zdenko bi blaženo hrkao na svojoj strani kreveta. Ne mogu reći kako s vremena na vrijeme ne bi i on previo ili nahranio Krunu ali noći su mu, kako je to često volio naglašavati, bile i ostale prijeko potrebne za odmor.

– Nemoj se ljutiti, draga ali znaš da moram ujutro biti spreman za posao. U poslovnici me zahvaljujući dodatnom poslu već gledaju kao crnu ovcu. Ljubomorni su što zarađujem dvostruko više od njih i poput lešinara, samo vrebaju na kakvu pogrešku kako bi me lakše proglasili tehnološkim viškom. Zato neprekidno i govore o njemu – opravdavao bi se kad bih mu u rijetkim prilikama prigovorila zbog toga što mi ne pomaže.

Premda mi je u prvih nekoliko mjeseci svekrva često priskakala u pomoć bila sam odlučna u namjeri da se što je moguće više sama brinem o svom djetetu.

Kada je Kruno napokon napunio godinu dana, moram priznati da mi je postalo malo lakše. Ipak, ubrzo sam ponovo počela osjećati čudnu malaksalost i mučninu. Spoznaja da sam ponovo trudna prilično me šokirala.

– Ljubavi, pa to su predivne novosti. Sigurno će ponovo biti sin. Nemaš pojma koliko sam sretan! – oduševljeno je povikao Zdenko kad sam mu sljedećeg jutra za doručkom obznanila novu trudnoću.

– Hm, možda smo ipak malo požurili – zamišljeno sam rekla baš i ne dijeleći njegovo oduševljenje. Bože, kako ću sama izaći na kraj s još jednom bebom. Posebice ako i Zdenko ostane bez posla – zabrinuto sam se pitala. Moj suprug kao da mi je pročitao misli.

– Ne brini, draga. Ukoliko kojim slučajem u dogledno vrijeme i ostanem bez posla još uvijek mi preostaje sviranje i pjevanje. Vjenčanja, krštenja i razvoda će na svu sreću uvijek biti – našalio se.

Vrijeme je odmicalo i ubrzo sam na svijet donijela i našeg drugog sina Juricu. Onog dana kada sam s našim sinom u naručju napuštala rodilište dogodilo se ono čega sam se najviše pribojavala. Zdenko je dobio otkaz u pošti.

Narednih mjeseci bilo nam je jako teško. Uz ratu kredita, režijske troškove te dvoje male djece, jedva smo spajali kraj s krajem. Premda je Zdenko gotovo svakog vikenda imao dogovorene nastupe novac koji bi zaradio sviranjem nije nam bio ni približno dovoljan za pokrivanje svih troškova.

– Hej, imam ideju! – započeo je jedne večeri dok sam potpuno iscrpljena što brigama što majčinstvom uzaludno pokušavala uspavati Juricu.

– Prosvijetli me – pomalo nezainteresirano sam mu dobacila ljuljuškajući našeg sina u naručju.

– Znaš, mogao bih predložiti bendu da počnemo svirati i na momačkim ili djevojačkim večerima. Zarada možda ne bi bila tolika kao po nastupu na svadbi ali svaka kuna više je dobrodošla, zar ne? – upitao je očiju sjajnih od uzbuđenja na što sam samo zakolutala očima. Nitko mi nije morao reći što će to značiti za mene ali budući da nam je novac doista bio prijeko potreban nisam imala druge već ohrabriti ga.

– Mislim da će to biti u redu. Ionako kasnimo s plaćanjem kredita za ovaj mjesec. Barem na neko vrijeme – dodala sam za svaki slučaj ali Zdenko me više nije slušao.

– Izvrsno! Odmah ću javiti dečkima – uzbuđeno je poskočio iz naslonjača i dohvatio mobitel.

Baš kako sam se i nadala od tog dana postala sam još usamljenija. Dok sam ja brinula o kući i djeci Zdenko je neprekidno putovao po gažama. Ukratko, noću bi radio a većinu narednog dana prespavao. Popodneva su mu bila rezervirana za probe s bandom i tako unedogled. Postalo je više no očito da se počinjemo udaljavati. Jednog jutra dok sam razvrstavala rublje za pranje na Zdenkovoj košulji sam opazila čudnu mrlju. Ništa ne sluteći slegnula sam ramenima i zajedno s deterdžentom u perilicu dodala sredstvo za uklanjanje mrlja. Nešto kasnije, dok sam rasprostirala svježe oprano rublje shvatila sam da je mrlja još uvijek ondje.

– Zdenko, čini se da ti je sinoć pošlo za rukom upropastiti omiljenu košulju. Na ovratniku imaš mrlju koja se ničim ne da otkloniti – započela sam kad se Zdenko tog popodneva napokon izvukao iz kreveta i došao u kuhinju kako bi popio uobičajenu šalicu kave.

– Molim? O kakvoj mrlji govoriš? – nezainteresirano je upitao.

– Zacijelo je od vina. Vjeruj mi, sve sam pokušala – pojasnila sam gurnuvši mu košulju pod nos. Učinilo mi se kako je u tom trenutku moj suprug problijedio.

– Daj, ženo, ne budi smiješna. Kome je stalo do jedne obične košulje? Kupit ću novu. A sad najbolje pođi pogledati Juricu. Rekao bih da se probudio – odbrusio je istrgnuvši košulju iz mojih ruku i gurnuo je u kantu za otpatke što me obzirom da je oduvijek bio štedljiv prilično zateklo.

Kad danas bolje promislim o svemu znakova Zdenkove nevjere bilo je puno. Jednom je to bila ženska ukosnica koju sam za vrijeme čišćenja pronašla u automobilu, drugi put fotografija nepoznate djevojke koju sam posve slučajno jednom prilikom pronašla u Zdenkovom novčaniku… Razumije se kako je moj suprug uvijek za sve imao spremno objašnjenje. Prema njegovim riječima, ukosnica je zacijelo morala pripadati djevojčici iz susjedstva koju je nedavno zajedno s njezinim ocem povezao iz grada, fotografiju mu je na jednoj od gaža neka djevojka silom gurnula u ruke… I tako u nedogled. Uglavnom, kreativnosti u smišljanju izlika mu nikada nije nedostajalo a ja sam žudeći za obiteljskim mirom nastavila zatvarati oči pred istinom.

Tako je bilo sve do pretprošlog jutra kada sam za vrijeme kupovine u gradu nakon dulje vremena slučajno naletjela na Vitu. Nakon prvotnog uzbuđenja zbog ponovnog susreta Vita je očito odlučila ne gubiti vrijeme.

– Oprosti, Vlatka, ali ja stvarno ne znam kako ti podnosiš ta česta Zdenkova izbivanja i sve ono što ti radi iza leđa – započela je bez uvijanja čim smo sjele u obližnju slastičarnici i naručile kavu.

– Molim? Nemam pojma o čemu govoriš – oprezno sam odgovorila.

– Doista nemaš pojma ili se samo pretvaraš da je tako? Gle, shvaćam da imate djecu i da zacijelo želiš spasiti brak ali mišljenja sam da sve ima svoju granicu i da neke stvari ne možeš tolerirati dovijeka. Ne razumijem, zašto si to dopuštaš? Misliš da će te tvoji sinovi poštovati više ako dopuštaš njihovom ocu da te javno ponižava i gazi odnosno ako pokušavaš spasiti brak koji to već odavno nije? Draga moja, bojim se da time činiš upravo suprotno. Znam da će te ovo zaboljeti, ali prijateljica sam ti i svakako je bolje da ovo čuješ od mene. Tvoj Zdenko već dugo ima ljubavnicu, zapravo više njih. Rekla bih da to više i ne skriva. Nedavno sam ga susrela u gradu s mlađom djevojkom. Možeš li vjerovati da me čak ljubazno pozdravio u prolazu? – upitala je na što sam osjetila kako mi tone i posljednja nada. Koliko god da sam željela vjerovati u suprotno jedno je bilo sigurno. Vita mi nikada ne bi lagala.

– Iskreno, već dugo sumnjam u to ali…- započela sam ali me Vita ponovo prekinula.

– Ali što? Uvijek bi te uspio uvjeriti da umišljaš? – sarkastično je upitala na što sam osjetila kako rumenim. – Draga moja, nemoj da te u ovim godinama ja moram učiti sakupljati dokaze. Jesi li ikada uopće i pokušala doći do nekog od njih? Jesi li mu primjerice ikada zavirila u mobitel? – nemilosrdno je nastavila a ja sam unatoč suzama koje su me sve jače gušile u grlu morala priznati da je u pravu.

– No, dobro. Ovako ćemo. Prvom prilikom kad ti se ukaže prilika pregledaj mu mobitel – savjetovala me.

– Ali kako ću to učiniti kada ga neprekidno nosi sa sobom čak i u kupaonicu? – naivno sam upitala.

– Dakle, tu smo! Nadam se da shvaćaš kako to može značiti samo jedno a to je da ti tvoj dragi mužić ipak nešto skriva – nastavila je. – Kako god, samo učini kako sam ti rekla, dobro? Što god se dogodilo, želim da znaš da ću uvijek biti uz tebe. Imaš predivnu djecu i ako zbog nikoga trebala bi se barem zbog njih pokušati izboriti za svoje dostojanstvo – nešto blaže je dodala opazivši suze u mojim očima.

Imaš djecu. Moraš misliti na njih…. Vrtjelo mi se glavom dok sam i dalje glave zagnjurene u jastuku na našem bračnom krevetu jecala poput ljute godine. Da, samo kako to učiniti? Kako jednom petanestogodišnjaku objasniti da se želim rastati od njegovog oca kojeg je oduvijek toliko obožavao? Kako godinu mlađem Jurici objasniti da njegov tata više neće živjeti s nama i da ga možda više nikad neće voditi na nogometne utakmice u kojima su nekoć, premda u rijetkim prilikama obojica silno uživali – u glavi su mi se nizala pitanja bez odgovora. Rješenje se već ubrzo nametnulo samo po sebi…

– Mama, što ima za jelo? Gladan sam kao vuk – iz letargije me trgnuo glas mog starijeg sina Krune. Istog trenutka poskočila sam kao oparena.

– Mama, pa ti plačeš? Što se dogodilo? – zabrinuto je upitao uočivši moje podbuhlo lice.

– Oprosti mi, sine ali… Prava istina je da nisam stigla skuhati ručak. Zapravo… – započela sam na što su iz mojih očiju ponovo potekle suze.

– Tata je kriv za to što si tužna, zar ne? Mogao sam si i misliti – sarkastično je procijedio.

– Kruno, što to pričaš? – napokon sam se uspjela pribrati.

– Samo ga sad nemoj još i braniti, dobro? Misliš da ne znam što ti radi iza leđa?! Već dugo sve znam ali ti nisam imao srca reći. Oprosti mi – tiho je rekao.

– Nemam ti što oprostiti sine. Dapače, već dugo sam zatvarala oči pred istinom. Bojim se da je razvod jedino rješenje. No, ne brini se, mama će uvijek biti tu za vas – blago sam dodala shvativši kako se Kruno jedva suzdržava da ne zaplače.

– Žao mi je zbog tate ali Jurica i ja želimo da znaš kako smo i mi uz tebe – zajecao je na što sam se potpuno slomila. Dok smo tako zagrljeni stajali i plakali, znala sam da odsad u našim životima više nikad ništa neće biti isto. Jednako tako, činjenica da imam potporu svojih sinova davala mi je prijeko potrebnu snagu da nadvladam sve nedaće.

Narednog dana Zdenko je bez riječi pokupio svoje stvari i napustio kuću. Dok se opraštao sa sinovima nije mi promakla tuga u njegovim očima. Kad sam vidjela Juricu kako grčevito grli oca srce mi se ispunilo bolom i krivnjom. Možda sam zbog djece ipak trebala prijeći preko svega, pomislila sam a onda već u narednom trenutku odlučno odmahnula glavom. Zaboravljam kako zatvaranjem očiju pred istinom ne činim uslugu ni sebi ni njima. Napokon, zaslužujemo život bez laži – podsjetila sam se dok je moj suprug uzimao putnu torbu.

– Dakle, to je bilo to – pomalo sarkastično je rekao okrenuvši se prema meni. – Ukoliko se ipak predomisliš i odustaneš od te farse zvane razvod pronaći ćeš me kod Jerka. Dok ne pronađem stan stanovat ću kod njega – napomenuo je kao da bi me se to moglo ticati.

– Sretno ti bilo – bilo je sve što sam odgovorila zatvarajući vrata za njim.

Premda u početku nije bilo lako stisnula sam zube i život se nastavio. Uskoro sam pronašla svoj prvi posao u životu a Kruno je krenuo u srednju školu. Budući da je oduvijek bio odlikaš nije me pretjerano iznenadilo kada se odlučio za matematičku gimnaziju.

– Mama, bit ću najbolji, obećavam ti to. Bude li potrebno i noću ću učiti samo kako bih postigao nešto i čim prije ti mogao pomoći – zaneseno je kovao planove kad mu je napokon pošlo za rukom upisati se.

– Sine, drago mi je zbog tebe. Nimalo ne sumnjam u to da ćeš biti najbolji – s osmijehom sam dodala sretna što je i on bio sretan.

Dani su prolazili… Povjerovala sam kako naši životi polako ali sigurno ponovo ulaze u kolotečinu kad se počelo događati nešto što me istinski zabrinulo i uzdrmalo možda više i od samog razvoda koji je sada već bio iza mene.

– Mama, noćas je u sobi opet cijelo vrijeme gorjelo svjetlo. Nisam mogao spavati i sad me jako boli glava – požalio mi se Jurica jednog jutra za doručkom. Kruno je za to vrijeme bio u školi.

– Ne razumijem, zašto ste noćas uopće imali upaljeno svjetlo? – upitala sam ništa ne sluteći.

– Kako zašto? Pa zbog Krune. Rekao je da danas ima važan ispit i zbog toga je cijelu noć učio iako već cijelo gradivo zna napamet – zakukao je halapljivo žvačući sendvič.

– Pokušavaš mi reći da je cijelu noć ostao budan zbog testa? – šokirano sam upitala.

– Aha, i to mu nije prvi put. U posljednje vrijeme kad god se u noći probudim on sjedi za knjigom i poput luđaka mrmlja sebi nešto u bradu. Ne želi se družiti, ne želi igrati kompjutorske igrice. Postao je pravi štreber. Imam brata a kao da ga nemam – pojasnio je između zalogaja. Moram priznati da su me Juričine riječi zaprepastile. Zaokupljena poslom i kućanskim obvezama nakratko sam izgubila kompas. K tome, u nekoliko posljednjih tjedana Zdenko me još niti jednom nije nazvao da pita kako su djeca tako da sam sada bila dvostruko više zabrinuta za svog starijeg sina. Premda to nije pokazivao, znala sam da je Kruno u posljednje vrijeme silno nesretan zbog svega.

– Hvala ti što si mi rekao. Još danas ću razgovarati s Krunom – zamišljeno sam odgovorila.

Tog popodneva vratila sam se nešto ranije s posla kako bih Kruni ispekla omiljene palačinke. Kad sam ušla u kuću ondje me dočekao sablastan mir.

– Kruno, doma sam! – povikala sam iz hodnika.

– Bok mama, uranila si – Kruno se raščupane kose, blijeda lica te upalih očiju i obraza ubrzo pojavio na vratima svoje sobe. Do tad nisam ni opazila koliko je smršavio u posljednje vrijeme.

– Danas sam ranije završila s poslom. Mislila sam ispeći palačinke a potom bismo mogli zajedno pogledati nekakav film. Što kažeš? Usput, kako je prošao današnji test?– tobože ležerno sam upitala.

– Bolje ne pitaj – procijedio je. – Dobio sam četvorku – pojasnio je kad sam se upitno zagledala u njega.

– Oprosti, ali ja tu ne vidim nikakav problem, dapače. Četvorka je sasvim solidna ocjena. Sad idem ispeći palačinke a ti se pobrini za neki film – pokušavala sam ga ohrabriti.

– Ali kako ne razumiješ?! Ne želim dobivati četvorke već petice! Želim biti najbolji! I ne želim nikakve proklete palačinke! – zaurlao je okrenuvši se.

– Ali sine, nitko to ne traži od tebe – molećivo sam započela no bilo je prekasno. Kruno je već jurio natrag u sobu. Kad je glasno zalupio vratima za sobom napokon mi je postalo jasno da se tresem poput šibe na vjetru. Bože, što je to s mojim sinom i zašto mi uporno ne želi reći što ga muči? – pitala sam se sigurna kako njegovo opsesivno učenje u posljednje vrijeme naprosto mora imati dublje korijene. Kruno je oduvijek bio odlikaš. Učio je i trudio se ali pritom nikada nije zaboravljao na prijatelje i slobodne aktivnosti kojih je nekad imao na pretek.

Te večeri sam još nekoliko puta zakucala na vrata Krunine sobe ali uvijek bi mi samo mrzovoljno odbrusio da ga svi ostavimo na miru jer mora učiti. Njegovo odbijanje me silno boljelo ali i brinulo. Naprosto nisam znala što učiniti. Po prvi put od kad smo bili rastavljeni uzela sam telefon i nazvala Zdenka. Kada sam shvatila da mu je mobitel isključen zaplakala sam od nemoći.

Već se i Jurica vratio iz škole a Kruno još uvijek nije izašao iz sobe.

– Već satima je zatvoren u sobi. Koliko sam uspjela primijetiti već danima zbog učenja ne jede i ne spava. Trebao si mi ranije reći što se događa – potpuno bezrazložno sam ukorila Juricu.

– Daj mama, ne brini se. Siguran sam da je to samo prolazna faza i da će se Kruno već opametiti. Matematička gimnazija nije baš laka škola, znaš – zaključio je slegnuvši ramenima. – Nego, što ima za jelo? Umirem od gladi – dodao je gutajući očima pladanj s palačinkama koji sam upravo iznosila na stol.

Te noći san mi nikako nije dolazio na oči. Nemirno sam se prevrtala po krevetu kad sam u jednom trenutku začula tup udarac u kupaonici. Istog trenutka poskočila sam kao oparena.

– Moj Bože, Kruno! – prestravljeno sam kriknula kada sam bez daha utrčala u kupaonicu. Prizor koji sam ondje zatekla neću zaboraviti dok sam živa. Dok je iz otvorenog tuša još uvijek šikljala voda, moj sin je s mokrom knjigom u rukama nepomičan i blijed ležao na podu. U sekundi sam prestravljeno shvatila o čemu je riječ. Moj Bože, Kruno je pokušavao učiti čak i dok se tuširao! Kakva sam ja to majka kad nisam na vrijeme shvatila što se događa s njim? – ogorčeno sam pomislila pokušavajući ga pridići.

– Sine! Probudi se, molim te! – zaplakala sam dok me izjedala krivnja.

– Mama, dobro sam, ne brini. Samo mi se malo zavrtjelo u glavi. Učio sam kako bih ispravio onu četvorku. Samo sam želio biti najbolji. Nisam te htio ostaviti na cjedilu kao što je to učinio tata – gotovo sam vrisnula od sreće kada je Kruno napokon otvorio oči. – Kada mi barem tata ne bi ovoliko nedostajao. Oprosti mi, mama – prošaptao je a niz lice su mu se stale slijevati suze. 

– Nemam ti što oprostiti ljubavi. Jako te volim i upravo stoga sam jako zabrinuta za tebe i tvoje zdravlje. Pohvalno je biti odličan učenik i truditi se dati najbolje od sebe ali ako pretjeranom revnošću ugrožavamo vlastito zdravlje tada je najpametnije stati na loptu – pojasnila sam mu.

– Znam, oprosti. Ni sam ne znam što sam i kome pokušavao dokazati svojim bezumnim ponašanjem posebice kad mi se ova škola baš pretjerano i ne sviđa. Mislim, nemoj me krivo shvatiti, znaš da mi nikada nije bio problem učiti samo… Nekako nije ono što sam mislio da jest. Možda sam ipak trebao upisati nešto vezano uz kompjutore – zamišljeno je dodao.

– Možda još uvijek nije prekasno. Sutra ću otići u školu i vidjeti mogu li što učiniti po tom pitanju ali samo pod jednim uvjetom – šaljivo sam mu priprijetila prstom.

– Sjajno! Samo reci – oduševljeno je odgovorio premda mu je lice još uvijek bilo jako blijedo. 

– Premda bi me tisuće roditelja na ovome svijetu zacijelo proglasilo ludom da ovo čuju, želim da mi obećaš kako više nikad, ali baš nikad nećeš podrediti život knjizi i time dovesti u pitanje svoje zdravlje – dovršila sam.

– Hm… da vidimo – pravio se da napregnuto razmišlja o tome. – Dogovoreno, učit ću samo do ponoći a potom…

– Kruno, bojim se da bi možda ipak bilo najbolje zatražiti stručnu pomoć- uznemireno sam započela prije nego što je Kruno po prvi put u ne znam koliko vremena prasnuo u nestašan smijeh.

– Samo sam se šalio, mama. Ako smo sada svi dobro, mislim da je krajnje vrijeme da pođemo u krevet – dodao je uhvativši me za ruku. Osjetivši toplinu njegovog stiska bila sam sigurna kako za moje sinove i mene napokon započinje neko novo, sretnije i opuštenije životno razdoblje.

Share on Facebook