Sad mi je dosta! Više nikad nećeš podići ruku na mene!

Sad mi je dosta! Više nikad nećeš podići ruku na mene!

– Vlatka, donesi mi čisti ručnik! – proderao se moj suprug Darko tog jutra iz kupaonice. Premda sam u tom trenutku pripremala njegov omiljeni doručak, omlet sa šunkom, žurno sam isključila plin i dok je u meni sve kuhalo od dugo potiskivanog bijesa, ogorčenja i jada kao programirana požurila ispuniti njegovu naredbu.

– Izvoli! – rekla sam odškrinuvši vrata kupaonice u kojoj se, tek tada sam to shvatila, moj suprug potpuno nag šepurio ispred zrcala. Ugledavši njegovo nekad lijepo i čvrsto a sada potpuno omlohavjelo tijelo i nehotice sam osjetila kako me obuzima gađenje. Kako mi se moglo dogoditi da provedem gotovo dvadeset godina pokraj čovjeka kakav je Darko? Što me toliko vezalo uz njega da sam već godinama u stanju trpjeti njegove prijevare, uvrede pa i batine. To što imamo djecu, činjenica da nikada nisam imala posao, ili samo strah… Taj prokleti strah koji je usadio u mene od samog početka našeg braka? – glavom su mi se motala pitanja bez odgovora.

– Ulazi već jednom! Što si se ukipila? Ili ti se možda više ne sviđam, ha? – upitao je pomno motreći moju reakciju dok sam spuštenog pogleda poput osuđenika na smrt čekala da se dogodi ono što se moralo dogoditi i što se uostalom uvijek događalo u ovakvim situacijama… Ukratko, čekala sam da pobijesni, da me pljusne, pa da se uvjerena kako je ispucao svoju kvotu bijesa za danas napokon mogu vratiti svome poslu.

– Pogledaj me, kad ti kažem! – naredio je.

– Darko, molim te, djeca su kod kuće – procijedila sam pod njegovim prodornim mračnim pogledom sada već u smrtnom strahu jer nitko mi nije morao reći što je sve Darko spreman učiniti usudim li se usprotiviti i jednoj jedinoj njegovoj zapovijedi.

– Kurvo prokleta! Što je? Više ti nisam dovoljno dobar? Dama je poželjela malo promjene, ha? A kladim se da bi onom našem mutavom komšiji Peri bez problema raširila noge! – na licu mu se ukazala grimasa koja je trebala nalikovati osmijehu. Kao da nisam vidio kako se vas dvoje mjerkate preko žice! – sada je već urlao da se orila čitava kupaonica.

– Darko, molim te… znaš da nije tako – drhtureći poput šibe na vjetru zajecala sam poput ljute godine.

– Što je? Treseš se? Dama se boji ili je samo jutros zaboravila popiti uobičajenu tabletu za smirenje? – podrugljivo je upitao.

Ni sama ne mogu točno objasniti što mi se dogodilo u tom trenutku. Jednostavno mi se smračilo pred očima. Njegove zadnje riječi bile su kap koja je prelila ionako već prepunu čašu mog strpljenja i tolerancije. Napokon sam se odvažila podići pogled i zagledati mu se u oči. Da sam u njima vidjela barem trunčicu kajanja vjerujem da mi nikada ne bi palo na pamet učiniti ono što sam učinila već par sekundi kasnije. Poželjela sam ga upitati tko me je sredio tako da već mjesecima svako jutro i večer moram popiti tabletu za smirenje kako bih lakše izgurala dan? Tko mi je ni krivoj ni dužnoj napravio pakao od života i još uvijek ga radi? I na koncu, tko je uvijek vjerovao njegovim besmislenim, ljigavim obećanjima da će se popraviti i to kako se redovito pokazivalo uvijek i jedino na vlastitu štetu?

Razumije se kako nisam izgovorila ništa od toga. Sjećam se samo da sam pomislila, on ili ja. Nek bude što bude! Ili ću umrijeti ili postati ubojica i otići u zatvor, ali neka. Sve je bolje od ovakvog života!

Nakon što sam nakratko zaokružila pogledom po kupaonici i na obližnjem kupaonskom ormariću spazila britvicu dograbila sam je brzinom munje i uz životinjski krik nasrnula na Darka. U tom trenutku nisam razmišljala ni o čemu. Mojim tijelom i umom kao da je upravljala neka viša sila i dala mi nadljudsku snagu. Premda se Darko grčevito borio uspjela sam zamahnuti britvicom nakon čega se kupaonicom prolomio njegov užasnuti krik. Kao u transu, dok je Darko padao na pod pogled mi se spustio na moje krvlju umrljane ruke. Nekoliko sekundi užasnuto sam buljila u njih. Mislim da sam tek tada postala svjesna onog što sam učinila. Posljednje čega se sjećam prije nego što sam tresući se čitavim tijelom napokon ispustila okrvavljenu britvu iz ruke bio je plač i zapomaganje našeg srednjeg sina Petra koji se odjednom stvorio u kupaonici. Uskoro mu se u tome pridružio još jedan glas u kojem sam prepoznala i našu kći Mihaelu. Bože, mama je ubila tatu! – Mihaelin vrisak bio je posljednje što sam čula prije nego što mi se potpuno zamračilo pred očima…

Probudila sam se tek puno kasnije u bolnici.

– Oh, vidim probudili ste se. Odmah ću obavijestiti liječnika – obratila mi se mlada sestra čije prisutnosti sam tek tada postala svjesna. Kad je otišla minute su mi se činile duge poput vječnosti. Nikako mi nije bilo jasno što radim u bolnici. Nisam ozlijeđena, učinila sam to što sam učinila i ne bih li prije trebala biti u zatvoru? – razmišljala sam prije nego što je u sobu napokon ušao doktor.

– Dobar dan, kako se osjećate? – poslovno je upitao usput provjeravajući dotok infuzije na koju sam bila priključena. Nisam mu odgovorila. Nisam to niti morala. Ionako ne bi razumio…

– Mogu razumjeti da niste raspoloženi za razgovor ali kao liječnik to naprosto moram znati kako bih vam bio u mogućnosti odrediti daljnju terapiju. Dakle? – upitno je podigao obrvu i podozrivo se zagledao u mene.

– Dobro sam – procijedila sam spustivši pogled.

– U redu. Možete li hodati? – nastavio je zapitkivati usput zapisujući nešto u bolnički karton u podnožju kreveta.

– Mislim da mogu – tiho sam odgovorila.

– Svjesni ste svega što se dogodilo, zar ne? – bio je uporan a ja sam samo čekala da me napokon svi ostave na miru.

– Znam. Ubila sam supruga.

– Niste ga ubili. Ozlijedili ste ga. Na sreću, lakše. Ubod u bedro – pojasnio je. – Ozljede su mu sanirane i maločas je otpušten kući. Čini se da ste ipak imali sreće, ha? – upitao je a ja niti uz najbolju volju prema tonu njegova glasa nisam mogla odrediti da li je iskren ili mi se samo ruga. Ja imala sreće?! Nikad! Nikad u životu! A kako se čini, nikada i neću! – poželjela sam vrisnuti kad su mi njegove riječi u cijelosti napokon doprle do mozga.

– A sad, ukoliko uistinu nemate više nikakvih tegoba prepustit ću vas policijskom službeniku. Radi zapisnika, pojasnio je. – Već neko vrijeme čeka da se probudite. Takva je procedura – službeno je dovršio i izašao iz sobe.

Premda bi većini ljudi na sam spomen razgovora s policijom zadrhtalo srce ja sam začudo ostala posve mirna. Da li su uzrok tome bili lijekovi koje sam zacijelo primila po dolasku u bolnicu ili samo želja i potreba da nekome pa makar i policijskom službeniku napokon otvorim srce i dušu, po prvi put u životu bez imalo uljepšavanja i iskretanja istine, nisam znala. Jedino u što sam bila sigurna jest to da ovoga puta neću ništa prešutjeti. Ispričat ću mu sve od samog početka točno i upravo onako kako se dogodilo. Nakon toga mirne duše mogu i u zatvor, odlučila sam dok su mi se glavom stale nizati nimalo lijepe slike ne tako davne prošlosti koja mi je u svojim početcima, onako neiskusnoj i mladoj puno obećavala ….

Svog Darka sam kako je to u ono vrijeme i bio običaj upoznala na jednoj seoskoj zabavi u Rešetarima, selu nedaleko od Nove Gradiške gdje sam u skromnoj višečlanoj obitelji i rođena. Posve slučajno našla sam se ondje s prijateljicom i odmah ga uočila. Onako visok i naočit plijenio je pažnju mnogih djevojaka. Unatoč tome nije mi promaklo da je cijelu večer gledao samo u mene. I moja prijateljica je to opazila.

– Vlatka, onaj u kutu s bocom piva u ruci ne skida očiju s tebe. Kladim se da će te uskoro doći zamoliti za ples – povikala je trudeći se nadglasati buku orkestra s bine.

– Baš me briga – sramežljivo sam promrmljala. – Dođi, idemo plesati – pozvala sam je dok mi je srce poskakivalo od nekog slatkog iščekivanja koje se odjednom pojavilo u meni.

I baš kako je Željka i pretpostavila nije prošlo dugo a nepoznati mladić se pojavio pokraj nas.

– Smijem li te zamoliti za ples? – obratio mi se dok je u meni sve kuhalo od sreće.

– Naravno – odgovorila sam zarumenjevši se.

Dva sata kasnije unatoč podozrivom Željkinom pogledu i sve očitijem negodovanju još uvijek sam neumorno plesala s Darkom. Dotad sam već većinu toga doznala o njemu. Njegova blizina u meni je budila neki dotad potpuno nepoznat osjećaj euforije za koji sam slutila kako će potrajati za cijeli život.. Toliko mi se sviđao. Nije mi smetalo kad mi je u žaru plesa a vrlo moguće i piva kojih je dotad popio već nekoliko, u više navrata nagazio na nogu. Nije mi zasmetalo čak ni kada je sve očitije u razgovoru počeo zaplitati jezikom, a potom i teturati. Budući da je u to vrijeme radio kao radnik na održavanju cesta njegovo sam ponašanje pripisivala umoru…Bio je tako snažan i lijep. Darko, samo moj Darko – zanosila sam se u mislima te noći dok smo se rukom pod ruku Željka i ja pješice vraćale doma.

– Nadam se da znaš što radiš. Priznajem da je taj tvoj Darko zgodan i da sam i sama u početku povjerovala kako je dobra prilika, ali brate mili, nekako mi se čini da poprilično voli zaviriti u čašicu. Budi pametna. Ne treba ti takav muž – zanovijetala je moja prijateljica doslovce čitavim putem dok je u meni sve pjevalo od sreće.

– Ha? Što si rekla? Za tvoju informaciju Darko inače uopće ne pije. Večeras se samo odlučio malo opustiti – uvrijedivši Darka napokon me uspjela trgnuti iz sanjarenja.

– Opustiti, kako da ne?! – prezrivo je frknula nosom. – Koliko sam mogla vidjeti taj pije kao smuk – dovršila je bez imalo sustezanja. Na sreću, misli su mi se u tom trenutku ponovo vratile na Darka, njegove snažne ruke i iskričave, predivne plave oči… Jedino o čemu sam još mogla razmišljati u tom trenutku bio je naš sljedeći susret koji smo dogovorili već za sljedeću subotu na istom mjestu.

Tri mjeseca kasnije, kad mi je Darko, premda pomalo pripit,  jedne sparne ljetne večeri ponudio brak, nisam nimalo dvojila. S nepunih devetnaest godina, zaljubljena preko ušiju, doslovce sam zanijemila od uzbuđenja. Njegovu sam ponudu prihvatila bez imalo razmišljanja. Darko je bio moja prva prava ljubav i bila sam uvjerena kako ćemo odsad, baš kao u bajci, nas dvoje živjeti sretno do kraja života. Ujedno, znala sam kako ću svojom udajom olakšati život i svojim roditeljima koji su s tatinom mizernom invalidskom mirovinom uz mene, prehranjivali još četvoro mlađe braće i sestara.

Kad sam sljedećeg jutra za doručkom uzbuđeno objavila svojima kako se Darko i ja uskoro planiramo vjenčati nemalo me iznenadilo kad se tata tome oštro usprotivio.

– Kćeri, ne bih ti volio previše pametovati ali možda bi trebala još malo pričekati s odlukom o udaji. Mlada si. Nikud nećeš zakasniti. Istina je da jedva preživljavamo s mojom mirovinom ali neka ti naša teška financijska situacija ne bude glavni motiv za udaju. Kako smo živjeli dosad, živjet ćemo i odsad a ti radije pokušaj pronaći nekakav posao, zatim položi vozački ispit. Ukratko, učini nešto od svog života. Star sam i bolestan ali vas, svoju djecu, volim više od života. Ne bih želio da ikada budete nesretni. Ako te Darko uistinu voli kako tvrdiš, ne brini, čekat će te – započeo je na što sam se u nevjerici, na rubu suza optužujuće zagledala u njega.

– Kako mi možeš to govoriti kad znaš koliko se volimo. Moj Darko dobro zarađuje i ne treba mi ništa od toga. On će raditi a ja ću biti doma. Samo da znaš, planiramo imati veliku obitelj – prkosno sam odgovorila.

– U redu. Vidim da te ne mogu razuvjeriti, no to i ne pokušavam. Ma kakvo bilo moje mišljenje o Darku neću ti braniti da se udaš za njega ukoliko je to uistinu ono što želiš. Jedino se nadam da nikad nećeš zažaliti zbog toga – tronuto je rekao a ja sam se mogla zakleti da su mu u tom trenutku u očima zablistale suze.

Kako bilo, već dva mjeseca kasnije, tog subotnjeg popodneva u našem su se dvorištu, po starom, običaju veselili svatovi. Ni sama ne znam kako, no moji su se roditelji pobrinuli da tog dana u našem skromnom domu baš ničega ne nedostaje. Kad sam napokon odjenula vjenčanicu umalo da se nisam raspuknula od sreće i ponosa. Napokon je došao i taj dan. Udajem se za Darka. Do kraja života živjet ćemo u sreći i slozi, zanosila sam se u mislila okrećući se pred zrcalom.

– Moj Bože, Vlatka, predivna si.. – ganuto je prošaptala moja prijateljica a sada i kuma Željka ulazeći u sobu. – Kad bolje promislim nisam baš sigurna da Darko zaslužuje takvu ljepoticu – izletjelo joj je.

– Samo se šalim – dodala je kad sam se prijekorno zagledala u nju.

– Kako bilo, želim da znaš kako ćeš uvijek moći računati na mene. A sad dođi da te našminkam. Nakon tebe imam još jednog kandidata. Dok tebe ne izvedu iz kuće, susjed Josip će kako bi zabavio svatove izigravati lažnu mladu, haha – dovršila je prasnuvši u smijeh i povukla me prema stolcu.

– Jesi li čula? Mislim da dolaze! Čuješ li?! Tvoj Darko dolazi po tebe! Idemo, brzo! – uzbuđeno je povikala Željka otprilike sat kasnije i žurno mi popravila svadbeni vijenac kad se izvana začulo ispočetka tiše, a potom sve glasnije trubljenje dolazećih svatova kako je to u ono vrijeme bio običaj.

… Domaćine otvaraj kapiju, vodimo ti zeta u avlijuuuu!! – dok sam sva uzdrhtala kriomice provirivala kroz zavjesu našim se dvorištem zaorila pjesma. Dok sam promatrala svog oca koji je poput pravog domaćina na ulazu pristigle goste nudio pićem dobrodošlice i nehotice sam osjetila suze u očima. Još kada sam u gomili ugledala svog Darka, onako visokog i gizdavog, u svečanom crnom odijelu, grlo mi se potpuno stegnulo od ganuća. Iako sam znala da od danas jedan period mog života nepovratno ostaje iza mene i da više nikada, baš nikada ništa neće biti isto, nisam žalila zbog toga. Darko i ja smo suđeni jedno drugom, proletjelo mi je glavom prije nego što sam začula kucanje na vratima. Već uskoro je u sobu provirio tata koji me, znala sam, došao izvesti u susret svatovima i voljenom čovjeku.

Tjedan kasnije, iako kilometrima udaljena od roditeljskog gnijezda brzo sam se privikla na život u novom domu. Darkov otac umro je još kada je Darko bio mali a njegova majka, premda stara i boležljiva, bila je žena velikog srca i trudila se pomoći mi u svemu. Zajedno smo radile u vrtu, zajedno hranile mnogobrojne životinje na njihovom imanju i život mi tih dana unatoč Darkovoj sklonosti k čašici uistinu nije mogao biti ljepši. Kada sam shvatila da sam trudna mojoj sreći nije bilo kraja. Unatoč tome, činilo se kako Darko baš i nije dijelio moje oduševljenje.

– Nisam mislio da ćemo tako brzo postati roditelji – njegove riječi pogodile su me poput munje.

– Mislila sam da ćeš biti sretan kad čuješ – odgovorila sam na rubu suza. Činilo se kako je to opazio jer mi je već u narednom trenutku prišao i zagrlio me.

– Dobro, možda i jesmo malo požurili ali koga briga. Ako ništa drugo barem znam da imam zdravu i ženu – pokušavao se našaliti.

Trudnoća je dobro napredovala i nisam imala nikakvih tegoba. Bila sam otprilike u šestom mjesecu trudnoće kad se dogodilo nešto nepredviđeno što me jako pogodilo. Jednog jutra ustala sam i shvatila kako se moja svekrva još uvijek nije probudila što joj nikako nije bilo slično. Skuhala sam kavu i krenula u njezinu sobu pozvati je. Činilo se da još uvijek čvrsto spava. Ležala je u krevetu blijeda i nepomična. Prodrmala sam je nekoliko puta no ništa se nije dogodilo. Trebalo mi je punih pet minuta da shvatim kako nas je tog ranog jutra na moju veliku žalost zauvijek napustila.

Tri mjeseca kasnije na svijet sam donijela našeg prvog sina Krunu. Bio je predivna i mirna beba i nije mi stvarao previše glavobolje. Čim sam malo prizdravila nastavila sam voditi kućanstvo jer sada više nije bilo svekrve da mi u tome pomogne. Nahranila bih Krunu i stavila ga na spavanje a potom trčala u najrazličitijim smjerovima jer imanje je bilo veliko a posla kao u priči. Budući da je Darko veći dio dana bio na poslu uglavnom sam sve morala obavljati sama. Unatoč sitnoj građi, iscrpljenosti uzrokovanoj porodom i maloj bebi, nekim čudom sam sve stizala obaviti na vrijeme. Vjerovala sam da će se i Darko čim Kruno malo poraste više aktivirati u kućanstvu te da će mi samim time sve biti lakše.

Prošla je godina dana i Krunin prvi rođendan no ništa se nije promijenilo. Čak štoviše. Darko je, budući da je u njegovoj firmi posla bilo sve manje odlučio kupiti još i nekoliko ovaca.

– Ne brini, pomoći ću ti koliko god budem mogao. Kupnja ovaca je dobra investicija jer janjci se uvijek daju prodati. Kajem se samo što mi to već ranije nije palo na pamet – konstatirao je dok smo tog jutra po običaju u kuhinji ispijali kavu.

Rečeno, učinjeno. Nije trebalo proći puno vremena da shvatim kako je i ovoga puta Darko zakazao u svojim obećanjima. Dijete, kuća, vrt, već postojeće životinje a sada i prilično zahtjevno stado ovaca koje je svakodnevno trebalo tjerati u ispašu, bili su i ostali samo moja briga. Kad sam mu jednom prilikom to prigovorila brzo sam požalila što sam uopće i otvorila usta.

– A što bi gospođa htjela? Živjeti na selu i voditi gospodski život, ha? – podrugljivo je upitao nalijevajući si već treću po redu čašu rakije tog jutra.

– Nisam to rekla, samo… Nije mi lako stizati na sve. Kruno je sad u najgoroj fazi. Samo što ne prohoda i potrebna sam mu – požalila sam se. Nisam se ni snašla a Darko me snažno pljusnuo. Od šoka i nevjerice nekoliko trenutaka nisam uspijevala doći k sebi.

– A što je sa mnom? Želiš reći da ja nikako ne pridonosim u kuću? – srdito je upitao. Bila sam toliko prestrašena da se nekoliko trenutaka nisam usudila ispustiti ni glasa.

– Čuješ li što te pitam? Ili vjeruješ kako bi ti kruha gladnoj, kod tatice možda bilo bolje? – zaurlao je bacivši čašu iz koje je pio na pod nakon čega se staklo razletjelo na sve strane.

– Znam da ni tebi nije lako ali… Možda bi mi ponekad mogao malo pomoći barem oko Krune – nekako sam uspjela procijediti trudeći se potisnuti knedlu koja me sve jače pritiskala u grlu. Znala sam da ne smijem zaplakati jer ću time izazvati njegov samo još veći bijes.

– Koliko ja znam majke brinu o djeci a očevi su tu kako bi se pobrinuli da im ničega ne nedostaje u kući – kruto je nastavio ustajući od stola. Premda bih najradije vrisnula kako je onda ipak negdje zakazao kao otac jer mi je u kući već odavno nedostajalo puno toga i jer sam još pretprošlog jutra morala od susjede posuditi malo šećera kako bih mu mogla skuhati kavu koju je upravo pio, nastavila sam šutjeti kao zalivena. Darkova naprasna narav, posebice kada bi popio bila mi je poznata, ali sad kad me i udario znala sam kako je najpametnije ne tražiti vraga.

Nakon što je otišao na posao napokon sam mogla dati oduška svome bolu. Otišla sam u Kruninu sobu sjela pokraj njegovog krevetića i trudeći se da ga ne probudim zaplakala poput ljute godine. Prva pomisao bila mi je da čim se probudi spremim svog sina i vratim se natrag k roditeljima. Ali nakon što sam isplakala i posljednju suzu, tvrdoglavost i ponos prevagnuli su nad zdravim razumom.

Sve i da to učinim moji mi ne mogu puno pomoći. I sami teško stoje financijski, osim toga tata bi mi vjerojatno prigovorio što ga nisam poslušala kad me nastojao odgovoriti od udaje. Uostalom, da nisam Darku prigovarala ne bi me ni udario, razmišljala sam i već ubrzo se uspjela uvjeriti da sam sama kriva za sve.

Na žalost, već ubrzo se ispostavilo kako mi je to bila najgora odluka u životu. Iz dana u dan Darko je sve više pio a samim time postajao i sve nasilniji. Jedina utjeha u životu bio mi je naš sin Kruno no obzirom na brigu o kućanstvu koja je bila jedino i samo na mojim leđima, jedva da sam pronalazila koji slobodan trenutak za vlastito dijete. Da nije bilo naše dobre susjede Marije koja je često znala pripaziti na malenog Krunu ne znam kako bih izlazila na kraj sa svim obvezama.

Jednog dana dok sam radila u vrtu Marija se ponudila da pričuva našeg sina što sam s olakšanjem prihvatila. Naime, prethodnih dana vrijeme je bilo kišovito i vrt je zarastao u travu. Trebalo je okopati i oplijeviti gredice s nasadima, ukratko, napraviti puno toga i Marijina ponuda došla mi je kao dar s neba. Znala sam da će naš sin kod nje baš kao i uvijek dotad biti dobro zbrinut te na sigurnom.

Prošlo je otprilike pola sata kad se iz Marijinog dvorišta začula panična galama a potom i Krunin plač. Potrčala sam koliko su me noge nosile prema Marijinoj kući i na kapiji se sudarila s Darkom koji se iz nekog razloga tog dana očito ranije vratio s posla. Crvenilo na njegovom licu jasno je govorilo da je ponovo pio.

– Što se događa? Gdje je Kruno? Nemoj mi reći da si ga ostavila na čuvanje onoj staroj rospiji?! Pa ta nije u stanju čuvati ni dvije ovce na papiru! Ti doista nisi normalna… – dok sam jurila u pravcu Marijinog dvorišta za sobom sam mogla čuti pogrdne riječi svog pijanog supruga no nisam marila. Strah da se našem sinu dogodilo nešto strašno bio je jači od svega. Bez daha sam utrčala u Marijino dvorište i ugledavši je kako plačući grli mog, istina, uplakanog, no živog i zdravog Krunu, odahnula sam od olakšanja.

– Oprosti mi dušo. Samo sam namjeravala unijeti u kuću košaru drva. Zacijelo je maleni krenuo za mnom i nekako se spotaknuo preko praga. Na sreću, nije ozlijeđen samo je jako uplašen – ispričavala se sirota žena grleći mog Krunu poput vlastitog sina.

– Ne morate se ispričavati. Vidim da je maleni dobro. Sve je u redu. Umirite se. Sve zlo u ovome bilo – uvjerivši se da je moj sin uistinu dobro uhvatila sam se kako ju tješim.

Na žalost, već desetak minuta kasnije moje se razmetanje mudrostima očito odlučilo urotiti protiv mene. Čim sam se s uplakanim Krunom vratila kući ondje me dočekao srditi Darko.

– Glupačo! Kako si možeš dopustiti takav nemar? Što je sine? Boli te? Dođi k svome tati – obratio se Kruni uzimajući ga u naručje nakon čega se mali nanaviknut na takvu gestu samo još žešće rasplakao.

– Sigurno je zadobio potres mozga! Što blejiš kao koza? Smjesta zovi hitnu – dok su se zabrinuti za najgore u našem dvorištu stali redati najbliži susjedi Darko se pijano teturajući svesrdno trudio izigravati brižnog oca.

– Nema potrebe. Kruno je dobro. Samo se spotaknuo što nije nikakvo čudo obzirom da je tek nedavno prohodao. Daj ga meni – premda je u meni sve kuhalo od straha i muke trudila sam se urazumiti ga.

– Kako da ne! Iz priloženog se jasno vidi kakva si majka. Dati dijete staroj i bolesnoj ženi na čuvanje? – tobože se snebivao zaplićući jezikom nakon čega sam na sebi osjetila nekoliko sažaljivih pogleda naših susjeda.

Te noći u krevetu dugo sam razmišljala o svemu. Koliko god se trudila odjednom ni sama nisam shvaćala što me to toliko privuklo k Darku koji je iz dana u dan postajao sve gori i nasilniji. Istina, još uvijek sam ga u dubini duše voljela no nitko mi nije morao reći kako Darkovo ponašanje nikako nije normalno. Premda mu se to nisam usuđivala otvoreno priznati jer sam ga se bojala, njegovo grubo ponašanje i uvrede boljele su me više od ičega. Tako se ne ponaša netko tko voli i poštuje svoju ženu, napokon sam zaključila i ponovo počela razmišljati o tome da sve priznam roditeljima ili barem mami… Da mami, a ona će znati što i kako dalje, zanosila sam se u mislima u čemu me prekinula gruba Darkova ruka koju mi je baš u tom trenu posjednički prebacio preko struka i stao me privlačiti k sebi. Znala sam što će uslijediti no nisam se usudila odupirati. Značilo bi to novu scenu, nove optužbe, uvrede a zacijelo i pljuske. Nije mi preostalo ništa drugo već stisnuti zube i nevoljko prihvatiti njegovu igru….

Nije trebalo proći dugo da shvatim kako sam ponovo trudna. Međutim, ovoga puta, ta spoznaja me i nije pretjerano razveselila. Nekako u to vrijeme počelo se šuškati o ratu. Sve češće se u našem selu spominjala riječ mobilizacija čiji pojam mi je već sam po sebi ledio krv u žilama. Bojala sam se za Darka i za našu malu obitelj.

Samo tjedan kasnije ostvarili su se moji najgori strahovi i Darko je pozvan u vojsku. Unatoč svemu tih dana mi je bilo jako teško i neprekidno sam živjela u strahu od najgoreg. Kada se otprilike mjesec dana kasnije pripit pojavio na ulaznim vratima dugo sam ga plačući grlila. Trebao je biti doma nekoliko dana a potom se iznova vratiti na ratište.

Tih dana mi je manje no obično smetalo njegovo drsko ponašanje pa i uvrede upućene na moj račun kojih mu čak ni nakon toliko odsustva nije nedostajalo. Oprostila sam mu čak i pljuske koje mi je darovao već sljedeće večeri optuživši me kako se za vrijeme njegova odsustva, kako je rekao,  vjerojatno povlačim s pola muškaraca iz sela. Njegovu bolesnu ljubomoru pripisivala sam činjenici da je ondje, na prvoj crti bojišnice, zacijelo morao biti izgubljen i prestrašen. Jer nikom živom ne može biti svejedno svakodnevno nositi glavu u torbi i oko sebe gledati tugu, patnju i smrt. Ipak, kada je nekoliko dana kasnije ponovo otišao na bojišnicu moram priznati da sam odahnula.

Narednih tjedana sam unatoč trudnoći postajala sve mršavija. Neprekidno sam osjećala mučninu, osim toga, sada su se uz postojeće brige u mene ugnijezdile i neizvjesnost i strah od najgoreg.

Suvišno je reći kako je Darko sa svakim novim dolaskom s terena bio sve gori. Puno je pio i prigovarao svima oko sebe a najviše meni. Jednog dana je doslovce iz čista mira poludio i napao susjeda. Došlo je dotle da je Darko čak potegnuo i oružje. Da se nisu upleli drugi seljani tko zna što bi se dogodilo. Bila sam toliko uznemirena da sam tu noć dobila prijevremene trudove. Prvi susjed me odvezao u bolnicu. Mučila sam se tako sve do jutra te još dobar dio sljedećeg popodneva prije nego što sam posljednjim snagama, u sedmom mjesecu trudnoće ipak uspjela donijeti na svijet našeg dugog sina Petra. Bio je toliko malen i slab da su čak i liječnici vjerovali kako neće preživjeti. Na sreću, naš mali Petar bio je veliki borac… Onoga dana kad sam se sva ozarena s njim u naručju vratila kući i ondje uz Darka zatekla pomalo zapuštenog Krunu čvrsto sam zagrlila svoje sinove i zarekla se u sebi kako ću, što god se dogodilo i pod svaku cijenu zauvijek ostati njihov životni oslonac.

Vrijeme je prolazilo i rat je završio no ne i Darkova tortura. Iz dana u dan postajao je sve nemilosrdniji. Kada nešto ne bih stigla obaviti na vrijeme urlao bi na mene i nazivao me najpogrdnijim mogućim imenima a pljuske su mi postale svakodnevnica. Bilo mi je dosta takvog života no bila sam zahvalna sve dok se u svojim mahnitim pohodima ograničavao samo na mene a djecu ostavljao na miru.

Vrijeme je prolazilo a ja nisam imala kamo. Što zbog srama, što zbog nelagode ali i djece zbog kojih sam, smatrala sam, bila dužna ostati u braku i trpjeti, povratak u roditeljski dom više nije bio opcija.

Čak i kada bi me za rijetkih posjeta mama znala upitati kako sam, na lice bih navukla lažan osmijeh i slagala joj kako je sve u najboljem redu. Ne znam da li bi mi povjerovala no barem bi prestala zapitkivati a to mi je bilo dovoljno.

Tri godine kasnije ponovo sam ostala trudna. Premda sam u to vrijeme bez Darkova znanja odlučila koristiti zaštitu protiv začeća, nekako se dogodilo. Obzirom na tešku situaciju u državi, našem domu ali i međusobnom odnosu, niti uz najbolju volju nikako nisam bila oduševljena novom trudnoćom. A onda, jedne noći sam se ipak uhvatila kako razmišljam: Tko zna, možda je sam Bog htio da se dogodi? Možda će još jedno dijete promijeniti Darka i više neće biti toliko grub. Možda me sad kad sam ponovo trudna barem više neće tući?

Na žalost, moje su želje bile jedno a gruba i okrutna stvarnost nešto posve drugo. Istina je da sam u trećoj trudnoći uglavnom bila pošteđena pljusaka ali zato je ubrzo nakon rođenja naše kćeri Mihaele moj suprug sve nadoknadio, i to šakama. Bio je dovoljan i najmanji povod poput, primjerice, neslanog ručka da potpuno izgubi živce. Vječno mi je prigovarao zbog svega. Ili sam bila zapuštena, ili pak previše dotjerana za njegov ukus, ili sam bila nesposobna majka, ili lijena domaćica. Uglavnom, nikada mu ništa nije bilo po volji. S vremenom sam se toliko počela bojati Darka da sam u njegovoj blizini kada ne bih plakala, uglavnom šutjela kao zalivena. Odgovarala sam samo ako i kada bi me nešto upitao i to pomno pazeći na svaku svoju riječ strahujući od toga da ga još više ne razljutim. Onako sitna, vječito iscrpljena i mršava postala sam tek blijeda sjenka nekadašnje jedre i uvijek vedre Vlatke. No to mi više nije bilo važno. Nisam željela biti lijepa. Ionako nisam imala za koga…

Kada je Mihaela napunila otprilike godinu dana Darko se počeo čudno ponašati. Nakon što su mu liječnici nakon dugotrajnih pretraga pa i bolničkog liječenja konstatirali PTSP, na moje veliko čuđenje prestao je piti. Koliko god da sam vjerovala kako će činjenica da više ne pije promijeniti neke stvari u našem odnosu, to se nije dogodilo. Nije trebalo proći dugo da shvatim kako u Darkovom životu postoji druga žena, ili, još vjerojatnije, više njih. Često je izlazio i do kasno u noć ne bi ga bilo doma a kada bi napokon došao na kilometre bi vonjao po ženskom parfemu. Silno me vrijeđala njegova nevjera no nisam mu imala hrabrosti to prigovoriti. Ne treba mi Darkova pažnja. Imam svoju djecu i njihovu ljubav i to mi je sasvim dovoljno, tješila sam se za dugih besanih noći iščekujući Darkov povratak iz tko zna kojeg pravca.

Vrijeme je prolazilo i naša dječica su rasla. Zaokupljena teškim radom, brigama i patnjom propustila sam dobar dio njihovog odrastanja. Unatoč tome oduvijek sam se trudila zaštiti ih od naših problema i svađa. Zavaravala sam se da uspijevam u tome sve dok me jednog jutra naš sin Darko, tada već tinejdžer nije zatekao svojim pitanjem:

– Mama, zašto ne ostaviš tatu? Ne brini zbog nas. Dovoljno smo veliki da se još neko vrijeme, dok ne završimo školu možemo sami brinuti za sebe – svojim riječima ganuo me do suza.

– Ne ide mama nikamo. Meni je mjesto uz vas. Kako sam trpjela dosad trpjet ću i odsad. Uostalom, kamo da odem bez novca? – tvrdoglavo sam ustrajala i ne razmišljajući o tome koliku štetu time nanosim svome sinu koji će također jednog dana biti nečiji muž i otac…

– Bolje i bez novca nego bez ponosa. Čim završim školu i zaposlim se, odlazim odavde. Ne želim biti prisutan kad te tata jednog dana premlati na smrt – uzrujano je dovršio ustajući od stola.

Nije me pretjerano iznenadilo kad se Darko nakon završene srednje škole zaposlio i odlučio odseliti iz roditeljskog doma. Znala sam da će to isto uskoro učiniti i Petar no nisam žalila zbog toga. Dapače.  Shvaćala sam da će se svojim odlaskom spasiti pakla kojeg su unatoč poštedi od batina svakodnevno imali pred očima.

Darkovo sve okrutnije, nemilosrdno fizičko i psihičko zlostavljanje nastavilo se sve do tog kobnog jutra u kupaonici kada sam nakon gotovo puna dva desetljeća zlostavljanja na bilo koji način odlučila zauvijek raskrstiti s Darkovim ugnjetavanjem. Znam da sam izazvavši tragediju silno pogriješila no valjda se neke stvari u životu jednostavno moraju dogoditi kako bi otvorile put onim zdravijim, sretnijim i boljim…

Nije bilo lako nakon svega doći k sebi i povratiti kontrolu nad svojim životom koji je godinama kontrolirao netko drugi, točnije, moj suprug. Darko se, na sreću, nakon svega brzo oporavio. Čak me pokušao uvjeriti da mu se vratim jer će se promijeniti, no nakon svega više nisam željela imati nikakva posla s njim. Život me i predobro naučio kako vuk dlaku mijenja ali ćud nikada. Poučena negativnim iskustvom zarekla sam se kako ću se do kraja života držati toga.

Budući da nikada nisam bila kažnjavana ali i nakon što je izašlo na vidjelo dugogodišnje zlostavljanje kojem sam bila izložena, kaznena prijava koju sam zaradila pretočena je u uvjetnu kaznu. Još kad sam se nekoliko mjeseci kasnije uspjela razvesti od Darka nitko nije bio sretniji od mene. Da u svakom zlu ipak postoji i nešto dobro, shvatila sam kada sam u cijelom tom košmaru povlačenja po sudovima uspjela upoznati dobre ljude koji su mi puno pomogli što savjetima što dobrim djelima. Upravo uz njihovu pomoć uspjela sam pronaći svoj prvi posao u životu a odmah potom i stan u koji sam nakon sudske odluke o skrbništvu preselila zajedno sa svojom djecom, Petrom i Mihaelom. Budući da njihov otac unatoč sudskoj odluci nije plaćao alimentaciju živjeli smo više nego skromno, no čak ni to me nije pokolebalo u mojoj odluci da se više nikad ne vratim Darku. Činjenica da sva moja djeca, izuzev Krune koji je radio u obližnjem gradiću napokon žive u zdravom okruženju bez nasilja ispunjavala me ponosom ali i davala snage da ustrajem onda kada bi mi bilo najteže.

Danas je moja Mihaela marljiva studentica, Petar radi na Krku a Kruno se nedavno oženio i dobio sina. Moj san o velikoj sretnoj obitelji se ipak ostvario. Sretna sam što mogu reći kako napokon udišem život punim plućima. Zahvaljujem nebesima što su mi u jednom trenutku života ipak dala snage da se izvučem iz košmara začaranog kruga zvanog nasilje. Jer, napokon to shvaćam, nikakva ljutnja, pijanstvo pa čak ni bolest nisu i ne mogu nikome biti izgovor za zlostavljanje.

Share on Facebook