Samo mu je seks bio na pameti

Samo mu je seks bio na pameti

Mmmm… nešto božanstveno miriše! Što to imamo danas? – začula sam glas svog supruga iza sebe. Prišao mi je iza leđa, rukama me obujmivši oko struka.

– Oh, Bože, molim te, samo ne opet, pomislila sam dok mi se u navali panike ukočilo cijelo tijelo.
– Upravo pripremam pohane odreske! Što manje mi budeš smetao, ranije ću ih završiti – prilično otresito sam rekla u trenu se izmigoljivši iz njegova zagrljaja.
– Dobro, Mirna, što je s tobom? Možeš li mi, molim te, objasniti zbog čega izbjegavaš nježnosti? Zar previše tražim ako ti se ponekad želim približiti, zagrliti te, pomilovati? U slučaju da je tako, možda bi ipak bilo najbolje da se raziđemo – uvrijeđeno je rekao okrenuvši mi leđa. Potom je, prije nego li sam mu stigla išta odgovoriti, demonstrativno napustio kuhinju.

Osjetila sam kako mi suze očaja naviru na oči. Znala sam da ne postupam ispravno i da Zoran silno pati zbog toga, no nisam si mogla pomoći. Panično sam se bojala svakog njegovog dodira, poljupca i prisnijeg milovanja. Njegova ne tako davna nezasitna seksualna potreba umalo je razorila naš brak. Bilo je potrebno puno snage, volje I međusobnog povjerenja da stvari ponovo vratimo na staro mjesto. Ipak, ljubav koju sam osjećala prema Zoranu natjerala me da krenem za njim. Zatekla sam ga u naslonjaču pred televizorom kako tupo bulji pred sebe.

– Zorane – nježno sam ga zazvala. – Ljubavi, znam da sam pretjerala i molim te da mi oprostiš zbog toga.
Zapljusnuo me neizmjeran val sreće kada je Zoran poskočio iz naslonjača i privio me u zagrljaj.
– Volim te, Mirna, nikad to nemoj zaboraviti. A sada se vrati poslu inače ću umrijeti od gladi – našalio se.
Kad sam se vratila u kuhinju, misli su mi se počele vraćati u prošlost, na dan kada sam u srednjoj školi prvi put primijetila Zoranove tople smeđe oči.

– Tko je onaj dečko ondje, što stoji sam i neprekidno bulji u tebe? Prvi put ga vidim. Zacijelo je novi ovdje – primijetila je moja prijateljica Jaca dok smo za vrijeme pauze stajale na školskom hodniku.
– Nemam pojma, no, sladak je, zar ne? – prokomentirala sam pogledavši prema mjestu na kojem je stajao. Brzo je skrenuo pogled zacrvenjevši se.

Bio je visok i naočit, no njegovo nesigurno držanje govorilo je kako se u novoj školi baš i ne snalazi najbolje. Očarana njegovim predivnim pogledom odlučila sam to promijeniti.
– Hoćeš se kladiti da će me taj ljepotan danas pratiti kući? – našalila sam se.
– Netko nekog hoće, to je sigurno. Ako ne bude on tebe, ti njega svakako hoćeš. Vidim da si već bacila oko na njega, a čini se kako ni on nije ravnodušan. Ipak, mislim da je malo previše sramežljiv, što se naravno ne bi moglo reći i za tebe – veselo je rekla.
– Zar sumnjaš u moje zavodničke sposobnosti? Samo gledaj i uči – nasmijala sam se njenim riječima i uzdignute glave zaputila se prema njemu.
– Bok, ja sam Mirna? Ti si novi? Kako ti se sviđa naša škola? – bombardirala sam ga pitanjima.
– Drago mi je, Zoran. Da, danas mi je prvi dan ovdje i još nikoga nisam uspio upoznati – sramežljivo je promucao.
– Ako želiš, mogu ti u tome pomoći. Znam gotovo sve cure I dečke na školi – pomalo hvalisavo sam dodala, na što me on zahvalno pogledao.
Baš kao što sam pretpostavila, Zoran me toga dana uistinu otpratio kući. Istina, bila je potrebna inicijativa s moje strane no, naravno, nisam to rekla Jaci.

Bilo mi je izuzetno ugodno u društvu tog samozatajnog mladića tako da sam mu predložila da svratimo u moju omiljenu slastičarnicu. Premda je u početku razgovor tekao pomalo zategnuto, ubrzo se Zoran potpuno opustio i razgovarali smo poput starih prijatelja. Bio je maturant, dakle dvije godine stariji od mene, no to mi nije smetalo. Dapače, bila sam ponosna na to što sam uspjela privući pozornost, smatrala sam, starijeg dečka. Ispričao mi je kako je nedavno s mamom iz Osijeka doselio u Zagreb jer je ovdje uspjela pronaći bolji posao. Nije prešutio ni to da zapravo i nije iz Osijeka, nego iz jednog okolnog sela i moram priznati kako me se prilično dojmilo to što nije pokušavao sakriti svoje seosko podrijetlo.

Bio je silno duhovit i ne sjećam se kad sam se posljednji put toliko nasmijala u nečijem društvu. Shvatila sam da nije samo lijep, nego za svoje godine i izuzetno pametan dečko. Za razliku od mene imao je izvrsne ocjene ali i velike ambicije. Čvrsto je objema nogama stajao na zemlji i točno je znao što želi. U usporedbi s većinom svojih vršnjaka koji nisu vidjeli dalje od nosa bilo je to za svaku pohvalu. Ukratko, Zoran me uistinu oduševio u svakom pogledu.
Kada smo nekoliko sati kasnije stigli pred moju kuću već sam do ušiju bila zaljubljena u njega. Činilo se da ni on nije ravnodušan i tako smo nakon nekog vremena nas dvoje postali par.

Kako je vrijeme odmicalo, a naša veza postajala ozbiljnijom, Zoran je postao redovan gost u našoj kući. Upoznala sam ga sa svojim roditeljima koji su baš poput mene bili oduševljeni Zoranovom zrelošću. Popodneva bismo provodili u mojoj sobi gdje nam je bilo ljepše nego u nekom bučnom i zadimljenom kafiću. Kako smo stalno bili kod mene, bilo mi je pomalo čudno što Zoran nije pokazivao nikakvu namjeru upoznati me sa svojom mamom. Isprva sam mislila kako čeka pravu priliku, no kada to nije predložio ni nakon nekoliko mjeseci, odlučila sam otvoreno porazgovarati s njim.
– Zorane, ne bih željela da pomisliš kako navaljujem, no zaista bih voljela upoznati tvoju mamu – odvažila sam se jednog dana dok smo šetali gradom držeći se za ruke.
Lice mu je zadobilo zamišljen izraz i dugo mu je trebalo da progovori. To što mi se upravo spremao reći, iz nekog je razloga za njega bila bolna tema.
– Mirna, oprosti, ali to u ovom trenutku jednostavno ne dolazi u obzir. Već će biti prilike za to. Molim te, ljubavi, ne ljuti se! – nervozno je rekao opazivši moj razočarani pogled.
– Što? Zar nisam dovoljno dobra za nju? Ili naša veza ipak nije toliko čvrsta kako sam ja to mislila? – sarkastično sam upitala.
– Ma, ne, što ti pada na pamet! Ti si savršena, no, u tome i jest problem. Bojim se da ti se moja mama neće svidjeti – tužno je rekao.
– Nisam te želio zamarati svojim problemima, ali kada si me već pitala, bit ću iskren s tobom: u posljednje vrijeme mama i ja se baš ne slažemo najbolje – rekao je prethodno pročistivši grlo.
– Zašto? Zar sam možda ja uzrok tome? – upitala sam ništa ne shvaćajući.
– Ni slučajno! Zapravo mislim da mama još uvijek nije svjesna da postojiš. Premda sam joj već bezbroj puta govorio o tebi, svakog me dana iznova pita imam li djevojku – snuždeno je rekao.
– Ne shvaćam. Što mi točno pokušavaš reći? – upitala sam premda sam već počela naslućivati o čemu je riječ. Nervozno je prošao rukom kroz kosu, a tada me pogledao ravno u oči.
– Obećaj mi da me nećeš ostaviti ako ti kažem. Ne bih to mogao podnijeti, vjeruj mi – tužno je rekao. – Moja je mama alkoholičarka, nema stalan posao I zapravo preživljavamo od socijalne pomoći.  Što je najgore od svega, cijelog života mene krivi zbog toga! Je li ti sada jasnije – glas mu se slomio i lice je zario u dlanove.
– Ljubavi, oprosti, doista nisam mogla znati. Zašto mi ranije nisi rekao što te muči? Volim te, i ništa na ovome svijetu to ne može promijeniti – tepala sam mu ljubeći ga.

Premda smo se i ranije silno voljeli, nakon Zoranovog priznanja osjetila sam kako smo bliži no ikad. Sada sam bila potpuno sigurna da želim ono što sam već neko vrijeme priželjkivala svim srcem – da budemo intimni.
Nježno sam uzela Zorana za ruku I kao po nekom prešutnom dogovoru bez riječi smo se stali vraćati kući. Kad smo se napokon našli u mojoj sobi, oboje smo već bili ludi od želje. Dok me Zoran strastveno milovao i ljubio po cijelom tijelu, ja sam se topila od miline. Po prvi put u životu vodila sam ljubav, a po njegovom nestrpljivom milovanju znala sam da sam i je njemu prva. U trenutku kada sam mu potpuno pripala, u sebi sam osjetila neizmjernu ljubav i sreću. Voljela sam Zorana i bila voljena, a to je u ovom trenutku bilo jedino važno.

– I, kako je bilo? Želim sve znati – nestrpljivo je zapitkivala Jaca onoga dana kada sam joj priznala da nisam više nevina.
– Božanstveno, ali to je samo zato što Zorana iskreno volim – pojasnila sam dok me ona zaneseno promatrala.
– I, hoćeš li se udati za njega? – nije prestajala zapitkivati.
– Naravno, ako me zaprosi – našalila sam se.
Sljedećeg tjedna Zoran me iznenadio svojim prijedlogom da upoznam njegovu mamu. Rekao je kako je razgovarao s njom i kako je već neko vrijeme trijezna. Bila sam sretna zbog toga. Zanimalo me jedino kako je to uspio postići.
– Lako! Nagovijestio sam joj dolazak buduće snahe! Ako to nije dovoljan razlog, ne znam što drugo jest – značajno je dodao rukom petljajući po džepu.
– Mirna, želim te pitati hoćeš li se udati za mene? – svečano je upitao izvadivši predivan prsten.
Premda njegovu prosidbu nisam očekivala tako brzo, nije mi dugo trebalo da donesem odluku.  Možda smo bili mladi i ludi ali smo se zato iskreno voljeli.
– Mislila sam da nikad nećeš pitati. Da, ljubavi, udat ću se za tebe! – ganuto sam prošaptala dok mi je na ruku stavljao prsten.

Iste večeri Zoran me poveo k sebi kako bih upoznala svoju buduću svekrvu. Bilo je gotovo nevjerojatno koliko je Zoran fizički nalikovao svojoj majci koja je, vidjelo se, nekada bila prava ljepotica. Sada je to bila tek prerano ostarjela žena, podbuhla i posivjela lica s golemim podočnjacima, koje je govorilo više od tisuću riječi. Premda se trudila biti ljubazna, po podrhtavanju njenih ruku shvatila sam kako se teško kontrolira da ne posegne za čašicom. Od nervoze palila je cigaretu za cigaretom. Stresla sam se od gađenja pri pogledu na pepeljaru punu opušaka na stolu ispred nje. Odlučila sam istrpjeti ovaj posjet samo kako ne bih povrijedila Zorana, koji se silno trudio da razgovor između nas ne zamre.

– I, dušo moja, reci mi gdje namjeravate stanovati poslije vjenčanja? – upitala je nakon što smo spomenuli kako se uskoro planiramo vjenčati.
– Ovaj je stan premali za sve nas, posebice kada jednom dođe i prinova – nastavila je dok je Zoran crvenio od nelagode.
– Mama, molim te, ne želimo sada o tome. Osim toga, Mirna i ja ionako planiramo pronaći vlastiti stan. Što se, pak, prinove tiče, oboje smo se složili kako za to još ima vremena – pojasnio je Zoran, nježno me privukavši u zagrljaj.
– E sine, neka sam doživjela i to da čujem barem jednu pametnu od tebe. Inače, od tebe baš i nema neke koristi. Nego, možeš li skočiti u kuhinju i skuhati nam kavu? – zapanjile su me njene riječi dok je pripaljivala već tko zna koju po redu cigaretu.

Već sam ranije u razgovoru opazila kako Zoranova mama neprekidno od njega očekuje da joj bude na usluzi i moram priznati kako mi se to nimalo nije svidjelo. Zoran je bio odrastao muškarac i već je odavno trebao prestati skakati na svaku njezinu riječ. Što je najgore, činilo mi se kako mu nije pretjerano zahvalna zbog toga. Čak štoviše, prema sinu se odnosila bez trunke poštovanja. Po Zoranovu izrazu lica shvatila sam da u njemu bjesni prava oluja.

– Mama, sad je stvarno dosta! Ne znam što sam ti skrivio da ti nikad i ništa što učinim nije dovoljno dobro. Uvijek sam te volio I poštivao, ali sada si uistinu prevršila svaku mjeru! Jesi li morala već danas, I to pred ženom koju volim više od života, pokazati svoje pravo lice? – bijesno je uzviknuo.
– Dođi Mirna, ovdje nemamo više što tražiti! Žao mi je mama što ti to moram reći, no sramim te se. Želim da znaš kako si me silno razočarala. Kad odredimo točan datum vjenčanja, poslat ću ti pozivnicu. Nadam se da ćeš uspjeti ostati trijezna – dodao je nešto tiše dok mu je glas podrhtavao. Još ga nikad dosad nisam vidjela tako ljutog.

Znala sam da Zoran ima nekih problema s mamom, no nisam ni slutila da je stvar tako ozbiljna. Njegova se majka činila prilično šokiranom onime što je čula, no nije nas pokušavala zadržati.
Kad smo se vratili k meni, premda se to trudio sakriti, Zoran je bio silno neraspoložen.

– Ne brini, ljubavi, bit će sve u redu. Znaš da kod mene možeš ostati koliko god želiš – pokušala sam ga oraspoložiti.
– Znam Mirna, i mogu ti reći da sam uistinu sretan što imaš tako dobre roditelje, no ne dolazi u obzir da iskorištavam njihovo gostoprimstvo. Najbolje je da odmah potražimo stan, ionako ćemo se nas dvoje uskoro vjenčati, zar ne, ljubavi? – nježno je dodao.
Nisam mu ništa odgovorila, samo sam se nježno privila uz njega. Zoran me privukao k sebi strastveno me ljubeći I svi naši problemi bili su u trenu zaboravljeni. Bio je veoma nježan i  neumoran ljubavnik. Cijele smo noći vodili ljubav. Gotovo da nisam ni oka sklopila.
Ujutro sam bila iscrpljena i neispavana. Za razliku od mene, Zoran je prštao od energije. Ustao je prije mene i sišao u kuhinju skuhati kavu. Kad sam mu se nešto kasnije pridružila za stolom, već je listao oglasnik i potcrtavao adrese koje su mu se učinile zanimljivima.
– Dobro jutro, ljubavi! Jesi li dobro spavala? – s osmijehom je upitao.
Premda bih mu najradije odbrusila kako se ni uz najbolju volju nisam mogla naspavati jer mi cijelu noć nije dao mira, nisam mu željela kvariti raspoloženje.
– Onoliko koliko si mi ti to dopustio – uputila sam mu znakovit osmijeh nježno mu poljubivši vrh nosa. – Ima li malo kave i za mene?
Te večeri uistinu smo imali razloga za slavlje. Uspjeli smo pronaći manji stan koji nam je u potpunosti odgovarao, a k tome mu ni najamnina nije bila pretjerano visoka. Zoran je kupio bocu najfinijeg šampanjca kako bismo nazdravili. Bila je to i posljednja noć u roditeljskom domu jer smo već sutradan trebali preseliti u naš stan.

Prethodna neprospavana noć i dvije čaše šampanjca bile su dovoljne da mi se oči počnu sklapati od umora.
– Zorane, idem pod tuš pa ravno u krevet. Umorna sam i jedva čekam leći. Osim toga, ujutro treba rano ustati kako bismo sve stigli spakirati. Ti ako želiš možeš još malo ostati gledati televiziju – pospano sam rekla, odloživši čašu.
– Televizija? Ni slučajno, malena! Siguran sam kako će zajedničko tuširanje biti mnogo zanimljivije od toga – dodao je znakovito.

Premda mi večeras uistinu nije bilo do toga, nisam imala srca odbiti ga. Trebala bih se smatrati polaskanom i sretnom što Zoran neprekidno želi voditi ljubav, a ne kukati zbog toga, tješila sam  se.

Sljedećeg jutra probudila sam se iscrpljenija no ikad. Zoran je uspio spakirati većinu stvari i bila sam mu zahvalna na tome. Bio je pun energije kao da je cijelu noć odmarao. Kad sam mu se pridružila u pakiranju, veselo me pljesnuo po stražnjici.

– Ljubavi, noćas si uistinu bila divna! Jedva čekam da to ponovimo – rekao je opet mi znakovito namignuvši.
– Oh, Bože, zar tom čovjeku nikad nije dosta, pomislila sam zakolutavši očima. Voljela sam Zorana svim srcem, no njegov golemi seksualni apetit pomalo me počeo iscrpljivati. Mislila sam kako će njegova strast ponešto splasnuti kad jednom započne naš zajednički život. Na žalost, moje se prognoze nisu pokazale točnima. Ubrzo nakon preseljenja, uspjela sam se zaposliti u obližnjoj prodavaonici. Posao sam po sebi nije bio pretjerano naporan, no radila sam dvokratno. U podne sam trčala kući kako bih do Zoranova povratka s posla stigla skuhati ručak, a tada bih ponovno jurila na posao. Zoran je rijetko sudjelovao u kućanskim poslovima, kao da se samo po sebi podrazumijevalo da je to moja dužnost. Navečer kada bih se iscrpljena vratila s posla, još bi me dočekala hrpa prljavog suđa. Kad bismo o tome razgovarali, obećao bi mi pomoći, no jednako bi tako brzo zaboravljao obećano.

No, nije zaboravljao na svoje želje i potrebe. Bio je tako nezasitan u krevetu da bih usnula tek pred zoru. Kad bih mu prigovorila das am umorna, durio bi se poput djeteta koje ne može dobiti željenu igračku. Radi mira u kući odlučila sam šutjeti. Kako je vrijeme odmicalo, ja sam bivala sve umornija i razdražljivija, a on sve nezasitniji. Koristio je doslovce svaki slobodan trenutak kako bi mi se približio i utažio svoju želju. Nije birao vrijeme, a ni mjesto kako bi dobio ono što želi. Sve češće me dovodio u neugodne situacije pred poznanicima I prijateljima, pa čak I roditeljima, kada bi u njihovu društvu otvoreno aludirao na seks.
Najveći šok doživjela sam kad sam prilikom velikog pospremanja stana, skrivenu ispod madraca, pronašla impozantnu zbirku pornografskih časopisa. Mogla sam shvatiti da je Zoranu seks iznimno važan, no nisam bila spremna na ovo. Znam da je moja reakcija možda bila pretjerana, ta I drugi muškarci kupuju takve časopise, ali osjetila sam se izdano I prevareno. Ako voli mene, zašto mu ja nisam dovoljna, a ima me kad god poželi? Zašto toliko uživa u promatranju nagih tijela drugih žena? Tu je, dakle, pravi uzrok njegovog neprekidnog seksualnog uzbuđenja, nijemo sam razmišljala.
S obzirom na okolnosti, mogu li uopće vjerovati u to da sam jedina žena u njegovu životu? Priznao on to ili ne, moj je suprug opsjednut seksom.

Imali smo problem, a ja nisam znala kome bih se obratila za pomoć. Roditeljima nikako nisam mogla priznati što proživljavam. Sigurna sam da to ne bi mogli shvatiti. Što bih im, uostalom, rekla? Da me suprug neprekidno gnjavi svojim šlatanjem I dap o cijele noći ne spavam zbog njegova nezajažljiva seksualnog apetita? I na samu pomisao osjetila sam golem sram. Ipak, odlučila sam da se ne mogu ponašati kao da se ništa ne događa. Razgovarat ću sa Zoranom, a potom ćemo zajedno pronaći neki kompromis, odlučila sam.

Zoranov povratak s posla dočekala sam s grčem u želudcu. Zadubljena u vlastite misli, sjedila sam za kuhinjskim stolom sa šalicom već davno ohlađene kave pred sobom. Voljela sam svog muža I silno me boljela I sama pomisao o tome da me vara, pa makar samo I s obnaženim djevojkama s fotografija. Ipak, izuzev njegove učestale potrebe za seksom, koju nisam mogla pratiti, bio je dobar čovjek I nisam željela odustati od njega I našeg braka. Iz razmišljanja me prenuo zvuk otvaranja ulaznih vrata.

– Hej, ljepotice, vratio sam se! – povikao je iz hodnika. – Užasno sam gladan! Što ima za jelo? – s osmijehom je upitao ulazeći u kuhinju. Opazila sam kako se naglo uozbiljio opazivši izraz moga lica.
– Zorane, moramo razgovarati. Hrana će morati malo pričekati – odlučno sam rekla. – Danas sam ispod madraca pronašla nešto što me uzrujalo, ali I povrijedilo. Možda će zvučati glupo, ali osjećam se izdano I povrijeđeno sada kada znam da ti moja ljubav nije dovoljna. A trudila sam se, Zorane, silno sam se trudila da ti uvijek ugodim I budem na raspolaganju, pa I onda kada mi nije bilo do seksa.

Zoran je prilično šokirano zurio u mene. Rukama sam prekrila lice kako ne bi video suze poniženja u mojim očima.

– Oprosti mi, Mirna, ali to je jače od mene. Nisam te želio povrijediti. Znaš koliko te volim, osim toga, siguran sam da I ti voliš mene – rekao je privivši me u zagrljaj. Nisam mogla vjerovati kad su se njegove ruke spustile do moga struka, a potom krenule sve niže.
– Zorane, molim te, ne sad! Kako ne shvaćaš? Što je previše, previše je! – bijesno sam uzviknula pokušavši se istrgnuti iz njegova zagrljaja.
– Mmmm… tigrice moja mala, dođi, daj svom mužiću jednu pusicu – rekao je stežući me sve jače dok sam mu se bezuspješno pokušavala oduprijeti.
– Pusti me, čuješ li! Želim razgovarati a ne voditi ljubav. Što je s tobom? – panično sam vikala dok me Zoran, očito ne shvaćajući ozbiljnost situacije, već gurao prema trosjedu.

Koliko god da sam se odupirala, ni najmanje se nije na to obazirao. Kad je počeo grubo svlačiti odjeću s mene, znala sam das am unatoč suzama I preklinjanju da me ostavi na miru izgubila bitku. Upravo me silovao vlastiti suprug, a ja nisam mogla ništa učiniti da to spriječim.

Kada je sve bilo gotovo, u cijelom tijelu osjećala sam tupu bol. Kako mi je mogao to učiniti? Kako je imao obraza uzeti me na silu? Ma koliko da ga volim, nikada mu to neću oprostiti, razmišljala sam.
Sljedećih dana postal sam druga osoba. Prema Zoranu sam bila hladna I nepristupačna. Komunicirala sam s njim samo onoliko koliko je to bilo potrebno. Pretjerao je i nekako je za to morao platiti. I tako sam Zoranu namjestila ležaj u dnevnoj sobi, dok sam ja spavala u spavaćoj.

Kad bih krenula na počinak, nekoliko bih puta okrenula ključ u bravi. Premda me silno bolio zid koji sam podigla između nas, bojala sam se svog supruga i onoga što bi mi mogao učiniti.

Otprilike mjesec dana kasnije, po povratku s posla dočekalo me iznenađenje. Stol u blagovaonici bio je svečano postavljen dok je Zoran, opasan pregačom, miješao nešto što je veoma primamljivo mirisalo. Po prvi put od onog nemilog događaja, pomnije sam promotrila Zoranovo lice. Bio je blijed i ispijen i imao je velike tamne podočnjake koji su govorili više od tisuću riječi. Znala sam kako je i njemu ova situacija morala biti jako mučna. Pomalo dirnuta, osjetila sam kako se polako počinje topiti led oko moga srca. Zoran očito ima problem i potrebna mu je pomoć. Neprekidnim durenjem nikome neću pomoći. Ipak, više nikad nisam kanila dopustiti Zoranu da učini isto. Ne bude li u stanju održati obećanje, uvijek se možemo razvesti kao dvoje civiliziranih ljudi, pomislila sam. Unatoč svemu, i sama pomisao na razvod učinila je da zadrhtim cijelim bićem.

– Mirna, molim te nemoj ponovo pobjeći od mene. Želio bih razgovarati s tobom. Ne mogu ti reći koliko mi je žao zbog svega – drhtavo je rekao. – Znam da ti ono nikako nisam smio učiniti. Uvijek si bila I više nego dobra prema meni, čak štoviše, bila si mi oslonac onda kada mi je bilo najteže. Neizmjerno te volim i stoga priznajem da imam problem koji nisam u stanju sam riješiti. Potrebna mi je pomoć i spreman sam je prihvatiti. Molim te, obećaj mi da ćeš uvijek biti uz mene I da me nikad nećeš napustiti, kako je to na neki način učinila moja vlastita majka. Još jednom te molim da mi oprostiš što sam te povrijedio – rekao je pritom glasno zajecavši.

– U redu je ljubavi, već sam ti oprostila. I ja tebe volim I uvijek ću biti uz tebe. Zajedno ćemo pronaći neko rješenje – umirivala sam ga.

I doista, od toga je dana u našem životu sve krenulo nabolje. Zoran je redovito odlazio kod psihoterapeuta, koji je kroz razgovor s njim zaključio kako njegovi problemi vuku korijene iz djetinjstva. Procijenio je kako je moj suprug uz majku kojoj je na neki način cijeloga života predstavljao teret, stekao osjećaj manje vrijednosti. Liječnik mu je savjetovao ozbiljan razgovor s majkom kako bi pokušao shvatiti I njene razloge koji su doveli do toga. Predložio je Zoranu da I nju pokuša nagovoriti na zajedničku terapiju. Tako bi sve skupa imalo još više smisla a I sam tijek ozdravljenja bio bi puno brži. Prema liječnikovim riječima, moj je suprug seksualnost koristio kako bi sebi I drugima dokazao da je pravi muškarac. Naravno, takvo ga je ponašanje odvelo u krajnost, što nikako nije bilo rješenje problema.

Znala sam da je Zorana boljelo majčino ponašanje, no nisam imala pojma da bi to moglo biti uzrokom njegova problema. Više nisam mogla suditi Zoranu. I on je bio žrtva, ali vlastite prošlosti I stoga sam mu odlučila pomoći.

Onoga jutra kada sam pozvonila na vrata njegove mame, premda s knedlom u grlu, znala sam da činim pravu stvar. Zoran je bio previše ponosan da bi je zamolio za pomoć. S obzirom da se nije pojavila na našem vjenčanju, prošle su dvije godine od našeg posljednjeg susreta. Koliko god bio ljut na nju, znala sam da svo vrijeme silno zbog toga pati.

Ugodno sam se iznenadila kad su se otvorila vrata. Na njima je stajala posve druga žena od one koju sam upoznala. Trebao je trenutak da me prepozna, a tada je, široko se osmijehnuvši, prijateljski raširila ruke.

– Mirna, dušo, nadala sam se da ćemo se jednog dana ponovo sresti. Nemaš pojma koliko mi je drago što te vidim! Predugo mi je trebalo da shvatim da ste moj sin I ti jedina prava vrijednost u mom životu. Nadam se da ćete smoći snage i oprostiti mi za sve. Znam da me više ne želi vidjeti, stoga bih te zamolila da mu nešto poručiš. Unatoč tome što mu to nikada nisam znala pokazati na pravi način, uvijek je bio sin kojim sam se ponosila. Ja sam već druga priča – tužno je uzdahnula.

– Sigurna sam da bi vaš sin to želio čuti iz vaših usta. Izgubili ste puno vremena, ali sigurna sam da još sve stignete nadoknaditi. Vaš sin jedva čeka da vas vidi – nježno sam rekla, na što se ona potpuno slomila.

Nisam mogla učiniti ništa drugo do zagrliti tu nesretnu ženu koja se, očito, nije znala nositi sa životnim problemima. Kao samohranoj majci sigurno joj nije bilo lako. Svatko ima svoj način kako se nosi s problemima. Ona je utjehu pronašla u alkoholu. Premda je pogrešno odabrala, imam li joj pravo zbog toga suditi, razmišljala sam. Ovaj put ipak je bila potpuno trijezna.

Kada se napokon malo primirila, uz šalicu kave priznala mi je kako od Zoranova odlaska nije više popila ni kap alkohola. A dok mi je pripovijedala o Zoranovu djetinjstvu i školovanju, po sjaju u njenim očima shvatila sam kako je unatoč svemu oduvijek voljela svog sina. Kada je napokon završila svoju ispovijest, vani se već mračilo.

Tada je došao red na mene. Nakon što sam joj povjerila kakav problem ima njezin sin, bila je više nego voljna pomoći te i sama sudjelovati u terapiji. Svim srcem željela je što prije izgladiti sve nesporazume sa svojim sinom, a ja sam više nego sigurna u iskrenost njenih riječi. Kao i da moj suprug više neće imati potrebu dokazivati svoju muškost.

Share on Facebook