Sredovječna susjeda našem je sinu potpuno pomutila razum

Sredovječna susjeda našem je sinu potpuno pomutila razum

– Dobro jutro susjeda. Bili ste u gradu? Vidim, puno toga ste kupili.

Nakrcana vrećicama, upravo sam se zaustavljala pred vratima stana kad sam iza sebe začula ženski glas. Osvrnuvši se, susrela sam se s nepoznatom ženom obilno našminkanih tamnih očiju.

– Ah, što se može kad je u današnje vrijeme potrebno toliko toga – ljubazno sam prihvatila razgovor. Osmotrivši malo bolje svoju sugovornicu opazila sam da je po godinama tek nešto mlađa od mene. Ipak, kao da se to svim silama trudila prikriti. Plava kosa upotpunjena ekstenzijama, obilna šminka na licu bez bora i savršeno ravni, bijeli zubi govorili su u prilog tome da puno pažnje polaže u svoj izgled. Premda je bilo više nego vidljivo da njezina ljepota nije Bogom dana već prije djelo vještih ruku raznih stručnjaka, morala sam priznati da nepoznata gospođa izgleda prilično dobro za svoje godine. Ono što mi je najviše upalo u oči bila je zapravo njena pomalo čudna oprava. Pripijena bluza koju je imala na sebi gubila je bitku s gravitacijom njezinog bujnog poprsja dok kratka kožna suknja jedva da je što prepuštala mašti.

– Oh, oprostite, nisam se ni predstavila. Vlatka, vaša nova susjeda – predstavila se pruživši mi ruku.

– Oh, tako dakle – smeteno sam promucala. – Vi ste naša nova susjeda? Biserka, drago mi je. Prijatelji me zovu Biba – dodala sam dok smo se rukovale.

– Upravo dolazim s posla. Znate, radim u jednom kasinu – požurila je objasniti mi.

– Sigurno vam je naporno raditi noću? – upitala sam tek kako bih nešto rekla.

– Ništa više nego i vama po danu kako vidim – odgovorila je zagledavši se u moje vrećice. – A gdje je gospodin suprug kad vi morate tegliti sve te silne stvari? – nastavila je zapitkivati.

– Tiho je na poslu, a Goran, naš sin, na fakultetu – odgovorila sam uz usiljen osmijeh. Njena znatiželja mi je već polako počinjala ići na živce.

– Nadam se da ću i njih uskoro upoznati. Bilo mi je zadovoljstvo – dodala je uz osmijeh trenutak prije nego što je nestala iza svojih vrata.

Kad sam napokon ušla u stan već u hodniku sam mogla osjetiti miris kave. Dograbivši vrećice s namirnicama zbunjeno sam se zaputila u kuhinju.

– Gorane, što radiš ovdje? Ne bi li trebao biti na fakultetu? – šokirano sam upitala svog devetnaestogodišnjeg sina koji je sa slušalicama na ušima i nogama na stolu mirno ispijao kavu.

– Gorane! – povikala sam kada sam shvatila da me zahvaljujući preglasnoj glazbi moj sin uopće ne doživljava.

– Oh, bok mama. Što ima? – ležerno je upitao skidajući slušalice kad je napokon postao svjestan mog prisustva.

– Zašto jutros nisi otišao na predavanje? Dopusti da pogađam. Zaspao si, zar ne? Nimalo ne sumnjam da si se i noćas tek u zoru vratio iz skitnje. Zaboga, Gorane, kako misliš završiti fakultet kad uopće ne učiš i još k tome potpuno ignoriraš predavanja? Dok tvoj otac rinta za tebe od jutra do sutra ti umjesto da se potrudiš bezočno trošiš njegov teško zarađen novac po kafićima – ljutito sam povikala. Ovo nije bilo prvi put da mi je moj sin priredio ovakvo iznenađenje i osjetila sam kako u meni počinje rasti bijes. Poput većine njegovih vršnjaka i on je živio uglavnom za društvo i izlaske i moram priznati kako mi je njegovo ponašanje u posljednje vrijeme zadavalo prilično glavobolje. Koliko god da me boljela ta spoznaja zapravo sam iz dana u dan sve više shvaćala kako smo upravo Tiho i ja najviše krivi za sve. Goran je bio naše jedino dijete i priznala ja to ili ne, od najranijeg djetinjstva bili smo mu skloni ispuniti svaku želju. Da sam samo ikada mogla i pomisliti kako će nam se to jednom obiti o glavu zacijelo bih bila pametnija.

– Mama, već sam ti rekao da ne moraš brinuti zbog toga. Sinoć sam se malo duže zadržao s prijateljima u gradu a što se predavanja tiče, sve je pod kontrolom – ravnodušno je slegnuo ramenima. – Gladan sam. Možeš li mi pripremiti nešto za jelo? Sendvič će biti u redu – mirno je nastavio dok je u meni sve kuhalo od ljutnje.

– Znaš što mladiću? Mislim da mi je sad stvarno svega dosta! Bilo to tebi pravo ili ne od danas u ovoj kući stupaju na snagu određene promjene. Pronaći ćeš posao i postati odgovorniji inače letiš van iz stana. Želim da znaš kako ovoga puta to ozbiljno mislim. Jesmo li se razumjeli? – poput lavine je provalilo iz mene. Moram priznati kako me ovakva odlučnost i samu prilično zatekla.

– Molim?! Mora da se šališ. Kako ću u isto vrijeme raditi i učiti? Dobro znaš da je to nemoguće – zaprepašteno se zagledao u mene.

– Ah, je li? A možeš li mi, molim te, onda objasniti kako meni uspijeva kuhati, prati, glačati i pospremati za tobom i tvojim ocem, sve u isto vrijeme i tako već punih devetnaest godina? Osim toga, i nisam baš stekla dojam da si se pretrgnuo od učenja u posljednje vrijeme. A sada ćeš mi pomoći raspakirati ove vrećice. Tek onda možeš otići u trgovinu kupiti salamu za sendvič jer sam ja to zaboravila učiniti – odlučno sam rekla dok je sablažnjivo zurio u mene.

– Pretpostavljam da baš i nemam izbora, zar ne? – promrmljao je kada je napokon shvatio da se ne šalim.

Nešto kasnije, baš sam počela sjeckati povrće za juhu kad se oglasilo zvono na ulaznim vratima. Nisam očekivala goste i stoga sam se prilično iznenadila.

– Gorane, pođi otvoriti vrata! – doviknula sam i nastavila s poslom.

– Ne mogu ni učiti u miru – prosvjedovao je izlazeći iz sobe no ipak me poslušao. Nisam mogla povjerovati kada je samo par minuta kasnije u njegovoj pratnji u kuhinju ležerno ušetala Vlatka. Na sebi je imala duboko izrezan top iz kojeg su joj grudi doslovce kipjele. Opazila sam kako se Goranov pogled i protiv volje zalijepio na njima.

– Oprostite na smetnji draga susjeda ali imam mali problem i nadala sam se da biste mi mogli pomoći. Naime, riječ je o tome da su mi upravo dostavili komodu koju sam nedavno kupila i ostavili je u hodniku. Na žalost, sama je ne mogu ni pomaknuti a kamoli smjestiti u dnevnu sobu – zakukala je nagnuvši se na radnu površinu ispred mene na što su mom sinu doslovce iskočile oči. Ova žena živi za flert, proletjelo mi je glavom.

Ipak, što god ja mislila o njoj činilo se kako je mom sinu nova susjeda bila itekako simpatična. Kao opčaran zurio je u nju i odjednom mu se više nikamo nije žurilo. Bilo je više nego očito da mu se Vlatka već na prvi pogled jako svidjela. Vidjevši ga kako širom razrogačenih očiju bulji u njezinu stražnjicu došlo mi je da se glasno nasmijem.

– U redu, čim završim s ručkom odmah dolazim k vama – susretljivo sam odgovorila.

– Mama, ne moraš se žuriti. Nikakav problem. Ja ću pomoći Vlatki. Susjeda jeste li možda za šalicu kave? – mislila sam da dobro ne čujem kada joj se Goran obratio.

– Hvala, možda drugi put. Sad mi se jako žuri. Čim smjestim komodu idem odmah pod tuš pa u krevet. Jako sam umorna – znakovito je dodala protegnuvši se. Suvišno je i govoriti kako je Goran taj njen pokret popratio širom razjapljene čeljusti. Premda mi se pomisao da će on i Vlatka neko vrijeme biti sami u stanu nije nimalo sviđala, čekalo me još puno posla tako da mi se i protiv volje njegova ponuda činila najboljom opcijom.

– U redu, samo te molim da požuriš na ručak – nevoljko sam se složila vrativši se poslu.

Kada se Goran niti dva sata kasnije još uvijek nije vratio od Vlatke moram priznati da sam se počela brinuti. Iz minute u minutu postajala sam sve nervoznija. Znala sam da se u najmanju ruku ponašam smiješno no nisam si mogla pomoći. Za razliku od njega, Vlatka je bila zrela i iskusna žena, koketa, i iskreno, bojala sam se da bi mogla iskoristiti njegovu mladenačku nepromišljenost. Koliko god to okrutno zvučalo, nekako sam bila uvjerena da žena poput Vlatke nije pravo društvo za njega.

Uskoro se mrtav umoran i Tiho vratio s posla. Prema smrknutom izrazu njegovog lica shvatila sam da baš i nije najbolje volje što zapravo i nije bilo čudno. Posljednjih nekoliko mjeseci radio je kao zidar na jednom gradilištu za prilično mizernu plaću koja je još k tome bila neredovita. Nisam ga morala dvaput pogledati da bih shvatila da ni danas nije donio kući svoj krvavo zarađeni novac.

– Ne znam što ću, ali ja ovako više ne mogu. Nekako sve češće razmišljam kako je otkaz jedino rješenje. Brine me jedino to kako će Goran završiti fakultet ako ne budem radio – tronuto je rekao spustivši se u naslonjač.

– Tiho, nemoj se toliko brinuti. Što god se dogodilo znaš da ću uvijek biti uz tebe. Ipak, možda bi bilo dobro da još malo promisliš o svemu. Znaš kako je teško danas doći do posla. Evo, baš sam jutros razgovarala s našim sinom i predložila mu da i on pokuša pronaći neki posao. Svima bi nam bilo lakše. Danas nije nikakva rijetkost da studenti sami zarađuju za školovanje – suosjećajno sam ga uhvatila za ruku. -A sada prije nego što nam se ručak ohladi, idemo jesti.

– Što, zar nam se Goran neće pridružiti? Obično je uvijek prvi za stolom. Gdje je mladi gospodin uopće? – upitao je osvrnuvši se oko sebe.

– Ah, duga priča. Imamo novu susjedu, pa joj je otišao nešto pomoći. Trebao bi se vratiti svakog trena  – smrknuto sam odgovorila odmahnuvši rukom.

Upravo sam ulijevala juhu u tanjure kad je Goran ušao u kuhinju. Zarumenjeno lice blistalo mu je od sreće. Dobro sam poznavala svog sina i nisam ga morala dvaput pogledati da bih shvatila kako u tom ima još nečega.

– Imam izvrsne vijesti. Posebice se to odnosi na tebe, mama – znakovito je dodao. – Vlatka je stvarno super ženska. Upravo sam od nje doznao da u kasinu gdje radi traže novog barmena za noćnu smjenu. Rekao sam joj da tražim posao i zamislite, obećala mi je pomoći. U znak zahvalnosti pozvao sam je da ujutro, po povratku s posla svrati kod nas na kavu. Nadam se da nemaš ništa protiv – gotovo je zapjevao od sreće.

– To je jako ljubazno od nje – odgovorila sam što sam mirnije mogla dok je u meni sve kuhalo. – No, što još čekaš? Dođi jesti. Ili ti je ovolika doza uzbuđenja za danas ipak pokvarila tek – pozvala sam ga trudeći se suzbiti sarkazam u svom glasu.  Moram priznati kako mi se unatoč okolnostima Goranova izjava o poslu u kasinu baš i nije pretjerano svidjela. Posebice ne noćni rad, još k tome još s Vlatkom. Ruku na srce, ta žena mi nije ništa skrivila ali to i dalje nije umanjivalo činjenicu da je jednostavno nisam željela u Goranovoj blizini.

– Jesi li ti to pio Gorane? – nisam odoljela a da ga ne upitam kad je napokon sjeo za stol.

– Daj, stara, ne budi konzerva. Čašica votke nikoga nije ubila – promumljao je između zalogaja. Poželjela sam vrisnuti kako bi sve bilo u redu da se zadržao samo na jednoj čašici no susrevši se s umornim pogledom mog supruga koji je govorio kako mu je naših svađa već preko glave uspjela sam se suzdržati na vrijeme. Kao i svaka majka često sam bila sklona zaboraviti činjenicu da Goran više nije dijete no nisam si mogla pomoći. Goran je bio naš jedini sin i željela sam mu samo najbolje. Ipak, koliko god da sam se trudila zaštititi ga od loših ljudi i utjecaja, obzirom na njegove godine znala sam da na neke stvari naprosto ne mogu utjecati.

Narednog jutra spavala sam dulje no obično. Tiho je bio na poslu a Goran je, vjerovala sam, već odavno trebao biti na predavanju. Budući da nisam imala posebnih obveza toga dana nikamo mi se nije žurilo. Baš sam pospremala krevet kad me prenulo zvono na ulaznim vratima.

– Sve je u redu mama! Samo ti spavaj. Ja ću otvoriti Vlatki! – nisam se ni snašla kad se Goranov glas prolomio kućom. Bože, pa on ni danas nije otišao na predavanje, šokirano sam pomislila. E sad će me taj mladić stvarno čuti! – bijesno sam opsovala dograbivši kućnu haljinu.

Nekoliko sekundi kasnije poput furije sam uletjela u kuhinju i ondje zatekla Gorana u prisnom razgovoru s našom susjedom. Ovoga puta Vlatka je na sebi imala oskudnu haljinicu koja jedva da je što skrivala. Dok je visoko prekriženih nogu, s cigaretom u ruci udobno zavaljena u naslonjaču otpuhivala kolutove dima, Goran se kako se činilo nastojao pokazati u najboljem svjetlu. U silnom nastojanju da skuha što bolju kavu poput pjetlića je skakutao po kuhinji.

– Dobro jutro, Biba. Nadam se da te nisam probudila. Imam izvrsne vijesti. Sinoć sam razgovarala sa šefom i pristao je uzeti Gorana na probni rad – započela je.

– Divno. Nadam se samo da zbog posla neće zanemariti fakultet. Kako je krenulo… – namrgođeno sam odbrusila.

– Ma tvoj sin je predivan dečko. Nimalo ne sumnjam u njegove sposobnosti. Je li tako Gorane? – dvosmisleno je upitala proždirući ga pogledom. Premda sam naslućivala pravo značenje njezinih riječi trudila sam se zadržati prisebnost. Goran je ipak imao devetnaest godina i nisam imala nikakva prava miješati se u njegov privatni život.

– Naravno, mama. Ne moraš brinuti zbog toga. Trudit ću se svim silama. Uostalom, nisi li mi upravo ti dala ultimatum da se moram zaposliti – snašao se.

Nekoliko tjedana unatoč novonastaloj situaciji u našem je domu vladao priličan sklad. Tihi je napokon krenulo bolje na poslu a Goran se činio sretnijim no ikad. Premda u početku baš i nisam bila oduševljena njegovim novim poslom jer sam se bojala kako bi zbog njega mogao zanemariti fakultet morala sam priznati kako je s još jednom plaćom u kući život ipak bio nešto lakši. Još kada sam shvatila da Goran uistinu svakog jutra nakon samo nekoliko sati sna uredno odlazi na predavanja bila sam potpuno umirena. Čak ni Vlatku nisam prečesto viđala jer od onog jutra u kuhinji više niti jednom nije svratila k nama. Bit će da sam ipak umislila kako zavodi Gorana. Ipak bi mu po godinama gotovo mogla biti majka, tješila sam se.

Uljuljkana u nešto vedriju svakodnevnicu nisam niti opazila kad su se stvari u našem domu ponovo počele mijenjati i to u smjeru kojeg sam se najviše bojala.

– Mama, moramo razgovarati – započeo je Goran tog nedjeljnog jutra prethodno pročistivši grlo dok sam u kuhinji pripravljala doručak.

– Nadam se da je na poslu sve u redu – zabrinuto sam rekla.

– Jest, naravno, samo… Ostao sam bez novca a do plaće je preostalo još nekoliko dana pa sam mislio da bi mi možda mogla posuditi dvjesto kuna – promrmljao je vrpoljeći se.

– Gorane, žao mi je, ali tata ovaj mjesec još nije dobio plaću. Osim toga,  znaš kako stvari stoje… Ako je nešto važno u pitanju i stotinu kuna ti može pomoći možda bih se još nekako i snašla, ali više od toga…. – nelagodno sam odgovorila jer u tom trenutku doista ni sama nisam imala više novca u novčaniku.

– Ali mama, kako ne razumiješ?! – nemoćno je zavrtio glavom. – Dobro, vidim da ću morati biti otvoren. Dakle, stvar je u tome da večeras ne moram na posao i stoga sam namjeravao izaći s djevojkom. Zaboga, što mogu učiniti i kamo je uopće izvesti sa stotinu kuna u džepu? – razdražljivo je upitao. – Mislim, ne možeš li pitati oca. Znam da ima nešto ušteđevine. Mogla bi mu na primjer smuljati da ti je novac potreban za neke namirnice ili što ja znam. Ionako ću ti ga ubrzo vratiti – navaljivao je opazivši kolebanje u mojim očima.

– U redu. Ništa ne obećavam ali pokušat ću razgovarati s njim čim ustane – uzdahnula sam na što me Goran snažno privukao u zagrljaj.

– Ti si najbolja mama na svijetu – zahvalno je zacvrkutao poljubivši me u obraz. Koliko god da sam se to u posljednje vrijeme trudila izbjeći, morala sam si priznati da me Goran i ovoga puta uspio smotati. Ipak, pomisao da Goran ima djevojku i da je s njom sretan ispunjavala me milinom. Ako ništa drugo, sad kad znam da ima djevojku barem se više neću morati brinuti zbog Vlatke, pomislila sam odahnuvši od olakšanja.

Kada sam te večeri ugledala Gorana srce mi se ispunilo ponosom. Udobnu iznošenu trenirku u kakvoj  se najčešće motao po kući zamijenio je elegantnim tamnim odijelom koje mu je pristajalo kao saliveno. Nisam imala pojma kad ga je kupio ali to sada i nije bilo važno. Mislim da sam u tom trenutku potpuno postala svjesna činjenice kako moj sin više nije dijete već prelijepi mladi muškarac. Ugledavši ga onako visokog i naočitog, dotjeranog od glave do pete nisam nimalo žalila zbog laži koju sam jutros servirala Tihi kako bih mu namaknula novac za večerašnji izlazak.

– Nije li naš sin prelijep? – oduševljeno sam upitala Tihu dok je sa zdjelom kokica u krilu napeto pratio neku televizijsku emisiju.

– Stari, mislio sam večeras posuditi automobil od tebe – nakašljao se kako bi napokon privukao njegovu pozornost. Očito mu se odjednom silno žurilo jer je neprekidno bacao pogled na sat. U tom trenutku oglasio mu se mobitel. Dok ga je žurno vadio iz džepa sakoa ruke su mu primjetno drhtale.

– Odmah silazim – promumljao je u aparat i odmah prekinuo vezu. Ah, ta mladost, sjećam se da sam pomislila ne razmišljajući o njegovim riječima.

– U redu. Uzmi ga. Premda baš nisam siguran da ti mogu vjerovati – promrmljao je Tiho više za sebe pruživši mu ključeve. – Dobro se provedi večeras i pamet u glavu mladiću – odobravajuće je dodao opazivši uzbuđenje na Goranovom licu. Goran je jedva dočekao primiti ključeve. Pozdravivši nas žurno je izjurio van. Nisam mogla odoljeti a da ga još jednom ne vidim stoga sam požurila prema prozoru i kriomice odgrnula zavjesu. Naš automobil bio je parkiran odmah ispred zgrade i premda se napolju već mračilo mogla sam vidjeti Gorana kako mu prilazi. Kada sam shvatila da nije sam doslovce sam se ukočila u mjestu. Na samo nekoliko koraka od njega pušući u prste, očito promrzla od čekanja, stajala je Vlatka. Mislila sam da mi se priviđa i nekoliko puta snažno zatreptala. Uzalud, jer kada sam otvorila oči slika je ostala potpuno ista s tim da su se njih dvoje sada strastveno ljubili pokraj automobila.

– Ne, ovo se ne događa…. Ta žena! Kako je samo nije sram. Mogla ga je roditi. Tek nekoliko godina je mlađa od mene! – zaurlala sam.

– Kakva žena? O čemu to govoriš? – Tiho je napokon opazio moju uznemirenost.

– Kako koja?! Pa Vlatka, naša nova susjeda! Goran radi s njom u tom prokletom kasinu. Neki dan ste se vas dvoje upoznali na stubištu. Onda kad ti se pogled zalijepio na njenim grudima. Baš me čudi da se ne sjećaš – nisam odoljela ne podbosti ga. – Naravno, mogla sam si misliti da njena velikodušnost po pitanju posla nije bila bez vraga. Odmah mi je bilo jasno da želi Gorana i, kako se čini, itekako joj je pošlo za rukom obrlatiti ga – nastavila sam sipati otrov. Činilo se kako je Tiho napokon počeo shvaćati što me toliko uzrujalo.

– Daj Biba, prestani histerizirati. Pa što ako se dečko zagledao u zreliju gospođu? To nije nikakav grijeh. Kome su još godine bile prepreka za ljubav. Eto, i ti si nekoliko godina starija od mene a izvrsno se slažemo. Zaboga, pusti maloga da se malo ispuše – mirno je odgovorio na što me obuzeo još jači bijes.

– Tiho, kad ćeš shvatiti da ta žena nije samo „nekoliko“ godina starija od Gorana, već puna dva desetljeća! Vjeruj mi, znam procijeniti ljude. Ta Vlatka mi se nije svidjela već od prvog trenutka. Ona je jedna najobičnija napirlitana namiguša. Sigurna sam da samo želi iskoristiti našeg sina a potom će ga odbaciti poput stare čarape. Ne želim da moj sin bespotrebno pati zbog nekog tko to ne zaslužuje – prosiktala sam. Znala sam da su moje riječi u tom trenutku zvučale krajnje sebično no prava istina je bila da sam poput svake majke samo željela zaštiti Gorana.

– Iskoristiti?! Ha, ha! Problem je jedino što ne znam što bi mu to Vlatka mogla uzeti budući da naš sin još uvijek živi na naš račun. Misliš da sam glup i da ne znam kako si upravo njemu jutros dala onih dvjesto kuna? Ispravi me ako griješim – sarkastično je rekao a ja sam osjetila kako mi rumenilo preplavljuje obraze. Nikada nisam znala dobro lagati.

– Oprosti, molio me i nisam ga mogla odbiti – posramljeno sam procijedila.

– U redu. Pustimo sad to. Biba, mislim da pretjeruješ u brizi za Gorana. Naš sin više nije dijete i što god se dogodilo, siguran sam da će preživjeti. Osim toga, dobro znaš da Goran baš i nije takvo nevinašce kakvim ga ti smatraš. Nema smisla da radiš toliku dramu oko te… Vlatke ili kako se već zove. Ona je samo još jedna u nizu – dodao je a ja sam htjela ne htjela morala priznati da je u pravu.

Te noći nikako nisam uspijevala usnuti. Prevrtala sam se u krevetu i svakih par sekundi panično gledala u sat na noćnom ormariću. Došla je ponoć, potom je otkucao i jedan sat a od Gorana još uvijek nije bilo ni traga ni glasa. Premda mu ovo nije bilo prvi put da se toliko zadržao u gradu činjenica da je s tom ženom tjerala me u očaj. Dok je Tiho mirno hrkao pored mene mislila sam da ću svisnuti od brige. Začuvši napokon zvuk automobila pred zgradom kao oparena sam poskočila iz kreveta. Oh, hvala Bogu, Goran se vratio – povikala sam trknuvši Tihu laktom u rebra.

– Ženo božja, gora si od vilenjaka. Umiri se već jednom i pusti me da spavam – ljutito je odbrusio okrenuvši mi leđa. Ubrzo sam začula Goranove korake u hodniku. Nas dvoje moramo ozbiljno razgovarati. Sad ili nikad, pomislila sam i žurno stala navlačiti kućnu haljinu.

– Dobro Biba jesi li ti normalna? Do kad namjeravaš špijunirati Gorana? Molim te prestani se glupirati i vrati se u krevet – bila sam korak do vrata kad me prenuo Tihin glas.

– Zaboga, Tiho, prestrašio si me. Mislila sam da spavaš – osupnuto sam odgovorila.

– Da, moš si mislit. Kako ne shvaćaš da ne možeš ništa učiniti. Goran je zreo muškarac, ili bi to barem već trebao biti. Ima pravo na privatni život pa makar on značio i veliku pogrešku. Oprosti, ali tvoje ponašanje u posljednje vrijeme je u najmanju ruku smiješno. Više te ne prepoznajem – ukorio me.

– Znam Tiho, ali ne mogu si pomoći. Tako se brinem za našeg sina. Vlatka nije žena za njega – tiho sam rekla dok su me u grlu stezale suze.

– Bože, što ću ja s tobom? Dođi, legni kraj mene – nešto blaže je dodao.  Budući da sam i ovoga puta morala priznati da je Tiho u pravu nije mi preostalo ništa drugo već poslušati ga.

Od tog dana Goran je sve više vremena počeo provoditi kod Vlatke a ja nisam mogla učiniti baš ništa da to spriječim. Ne samo da više nije jeo kod kuće nego je počeo i spavati kod nje. Znala sam da i naši susjedi već znaju što se događa. Premda me izjedao sram nisam željela da to itko opazi.

Jednog popodneva Goran je svratio u stan po jaknu i pokušala sam porazgovarati s njim. Priznajem da sam pretjerala i da se naš razgovor oteo kontroli. Između nas su pale prilično teške riječi.

– Vlatka i ja se volimo. Kako to ne shvaćaš? Ne razumijem zašto je toliko mrziš kad je uopće ne poznaješ. Kako se samo usuđuješ određivati mi s kim ću provoditi svoje slobodno vrijeme. Jako si me razočarala – predbacio mi je dok su mi suze u potocima curile niz lice. Narednih dana bila sam silno potištena zbog naše svađe. Tješilo me jedino to što je naš sin unatoč zaljubljenosti nastavio redovito  davati ispite na fakultetu. Postao je odgovorniji po tom pitanju i barem sam s te strane mogla odahnuti.

– Pusti ga, vidiš da mu koristi zaljubljenost. Nije sve baš tako crno kako ti se čini. Možda ta Vlatka doista i nije tako loša – tješio me Tiho kako je znao i umio. Unatoč tome loš predosjećaj i dalje mi nije dao mira.

Četiri mjeseca kasnije Goran je iznenada navratio k nama no ovoga puta nije izgledao onako dobro kao inače. Činio se rastresenim i bio je prilično blijed. Bilo je očito da ima nekih problema i da je upravo zbog toga došao k nama. Upravo smo se spremali ručati.

– Želiš li jesti s nama? Radila sam okruglice s šljivama, tvoje omiljeno jelo – ponudila sam ga.

– Hvala, već sam ručao – odbio je. – Zapravo, trebao bih razgovarati s vama – nelagodno je započeo.

– Vlatka i ja smo mislili kako ne bi bilo loše da kupimo automobil. Već smo ga pronašli samo…. Trebao bih dati polovinu novca a iskreno, baš ga i nemam previše – propetljao je.

– Koliko mi je poznato ti sada zarađuješ. Trebao si ranije misliti na to i uštedjeti nešto – nepopustljivo je rekao Tiho. Opazila sam kako je Goran još jače problijedio. Željela to ili ne, osjetila sam silnu samilost prema njemu.

– Mislio sam da biste mi vi mogli posuditi određenu svotu. Vratio bih čim prije – promucao je.

– Ah, da? Jednako kao i onih dvjesto kuna koje si posudio još prije deset mjeseci ili? – nemilosrdno je nastavio Tiho.

– Prestanite! Ovo nikamo ne vodi – začula sam se kako govorim. – Tiho, moramo pomoći Goranu. Slažem se da mu je automobil i više nego potreban. Dat ćemo mu cijelu ušteđevinu a Goran nam može pomalo vraćati svakog mjeseca – predložila sam.

– Hm, nisam baš siguran ali ako ti tako kažeš… – gotovo sam vrisnula od sreće kada se Tiho nakon nekoliko trenutaka premišljanja ipak složio sa mnom.

– Hvala vam – sretno je odgovorio Goran a lice mu se ponovo razvedrilo.

Narednog dana upravo sam se spremala u kupovinu kad je Goran unezvjereno utrčao u stan.

– Mama, jesi li danas možda vidjela Vlatku? Jutros smo zajedno došli s posla. Oboje smo bili jako umorni i odmah smo otišli na spavanje. Prethodno smo se dogovorili da oko podneva zajedno odemo kupiti automobil. Kad sam se probudio više je nije bilo u krevetu. Cijelo vrijeme ju pokušavam dobiti na mobitel no ne javlja se – pojasnio je dok mu se u glasu jasno nazirala panika.

– Jesi li posve siguran u to što govoriš? Možda je samo sišla po novine? – upitala sam kako bih ga smirila.

– Nema je mama! Nestala je i…. Odnijela sav novac sa sobom – jedva je procijedio. Dok sam šokirano zurila u njega napokon sam počela shvaćati što se zapravo dogodilo. Vlatka ne samo da je iskoristila Goranovu zaljubljenost i naivnost, već ga je očito i opljačkala. Sudeći prema izrazu očaja na Goranovom licu činilo se kako je to i njemu polako postajalo jasno.

– Mislim da će biti najpametnije da odmah pozovemo policiju – napokon sam uspjela progovoriti.

– Ne čini to, molim te. Ne bih mogao podnijeti da…. – započeo je a tada se slomio. Zaplakao je poput malog djeteta. Gledala sam u Goranovo suzama okupano lice i po prvi put u životu nisam znala kako ga utješiti. Volio je tu ženu i vjerovao joj, u to nije bilo nikakve sumnje a ona je iskoristila njegovu naklonost na najgori mogući način.

– Oprosti mama. Ma što se dogodilo obećavam kako ću vam čim prije vratiti vaš novac – zaklinjao se dok su mu ramena podrhtavala od plača.

– Ššššš…U redu je. Nemoj sada brinuti o tome – odgovorila sam privlačeći ga u zagrljaj. Premda me njegova tuga silno boljela znala sam da svaka bol u životu ima svoju svrhu. Bezbroj puta imala sam priliku uvjeriti se kako nas ono što nas ne ubije itekako ojača. Znala sam da će Goranu trebati vremena da zaboravi Vlatku ali baš kako je to Tiho jednom rekao, pogreške su sastavni dio života i na njima čovjek uvijek nešto nauči.

Share on Facebook