U kasinu je ostavio čak i vjenčani prsten

U kasinu je ostavio čak i vjenčani prsten

– Ma nije moguće. Naprosto ne mogu povjerovati u to da tvoj Mladen ima ljubavnicu – moja sestra Nikolina u nevjerici je zavrtjela glavom.

– Znaš kako se kaže, ako laže koza ne laže rog – tronuto sam joj odgovorila.

– Mislim, možda samo ima kakvih poslovnih problema ili tako nešto – iznova je stala u Mladenovu obranu što je kod mene izazvalo samo još veću ljutnju.

– Što? Sad ćeš ga još i braniti? Nije šala, Mladen je doktor nuklearne fizike. Radi na čudesnoj formuli koja će promijeniti čovječanstvo pa me ne želi zamarati pojedinostima?! Ma moš si mislit! Ili bih prema tvom mišljenju trebala tolerirati njegovo vucaranje? – nisam se ni snašla a već sam grcala u suzama.

– Oh, draga, oprosti. Doista nisam znala da je tako loše među vama. Zašto mi ranije nisi rekla što te muči? Ne brini, pomoći ću ti koliko god mogu – tješila me…

Onoga dana kad se Mladen sav smožden vratio s posla i obavijestio me kako je u tvrtci gdje je već niz godina radio kao zaštitar upravo dobio otkaz, mislila sam da ću poludjeti od brige.

– Tehnološki višak! A nisam im bio višak dok sam sve ove godine bez pogovora obavljao najzahtjevnije poslove i pritom svakodnevno nosio glavu u torbi? Stvarno žalosno – ogorčeno je brojio.

– Moj Bože, što ćemo sad. Kako ćemo plaćati kredit? Režije? Slati djecu u školu i to samo s mojom plaćom – zakukala sam lomeći prste. Sramim se priznati no u tom trenutku na prvom mjestu mi je bila egzistencija naše četveročlane obitelji.

– Preživjet ćemo nekako. Potražit ću drugi posao – tužno je procijedio kad sam se pomalo optužujuće zagledala u njega.

– Morat ćeš, inače doista ne znam kako ćemo dalje – odlučno sam odgovorila.

Nekoliko dana kasnije, baš sam se vratila s posla i kuhala kavu kad se moj suprug sav ozaren pojavio u kuhinji.

– Hej, pogodi što ima novoga? Pronašao sam posao – ispalio je kao iz topa.

– Pa to su divne novosti. Pričaj, što čekaš – uzbuđeno sam navaljivala.

– E sad, što se samog posla tiče imam jednu dobru i jednu lošu vijest. Koju želiš čuti prvu? – oprezno je upitao.

– Dobro, da čujem prvo lošu – uzdahnula sam.

– Za početak ću raditi samo na pola radnog vremena – rekao je.

– Dobro, a smijem li znati što to? – nestrpljivo sam nastavila zapitkivati.

– Raznosit ću letke. Ali ne brini se, u pitanju je poznati trgovački lanac i…

– Što? Raznosit ćeš letke? I ti to nazivaš poslom?! – uznemireno sam upitala trudeći se zadržati prisebnost.

– Zašto ne? – pomalo uvrijeđeno je upitao moj suprug.

– Pa dobro čovječe božji jesi li ti normalan? – upitala sam u nevjerici. – Trebaš pravi posao. Nešto sigurno. Nešto s čime se neću morati brinuti hoćemo li sutra imati za kruh – nastavila sam sipati gorčinu dok je Mladen preneraženo zurio u mene.

– Znaš što, Jelena? Mislio sam da ćeš biti sretna kad čuješ, no čini se kako ti stvarno nikada ničim nisi zadovoljna – ljutito je odbrusio pridižući se od stola.

Nekoliko dana među nama je vladala napeta atmosfera. Premda se Mladen prilično trudio izgladiti situaciju ostala sam neumoljiva. Raznošenje letaka niti uz najbolju volju nisam smatrala pravim poslom i u svakoj prilici sam se trudila Mladenu to nabiti na nos.

– Oh, danas si uspio zaraditi čak deset kuna više nego jučer – podsmješljivo sam započela tog popodneva kad se vratio sa svog „nazovi posla“.

– Dobro Jelena, što je s tobom? Trudim se kako bih ti barem malo olakšao a ti mi neprekidno predbacuješ. Misliš li da je danas lako pronaći bilo kakav posao? – uvrijeđeno se obrecnuo na mene.

– Znam da nije ali tko traži taj i nađe. Trebao bi se više angažirati po tom pitanju. Primjerice, češće pratiti oglase za posao ili se raspitivati kod poznanika – inzistirala sam.

– Naravno da ne – smrknuto je odgovorio.

– Dakle, u tom slučaju preostaje ti jedino da se malo više potrudiš – neumoljivo sam nastavila zvocati.

– Dobro, dobro, evo, obećavam da ću se više potruditi kako bi vaša visost napokon bila zadovoljna debljinom moje lisnice. Nadam se da si napokon zadovoljna! – povikao je ustajući od stola i ne okusivši kavu koju sam nam skuhala.

Tri dana kasnije, u ranim večernjim satima baš sam Klari pomagala izraditi domaću zadaću kad me Mladen iznenadio svojim pomalo neobičnim zahtjevom.

– Ako imaš malo vremena nešto bih te zamolio. Upravo me nazvao kum Stjepan i rekao da ima poslovnu ponudu za mene. Ulog je minimalan a zarada prilično pristojna, kako je rekao. Uskoro bih trebao dobiti i ovu posljednju plaću pa sam mislio… možda ne bi bilo loše novac uložiti u nešto pametno. Idem odmah do njega – nadobudno je započeo a oči su mu po prvi put u ne znam koliko vremena ponovo zablistale od uzbuđenja.

– Usput, naš kum je naglasio da bi bilo poželjno kad bih večeras odjenuo nešto elegantno pa sam te mislio zamoliti da mi izglačaš ono sivo vjenčano odijelo – nastavio je.

– Posao kažeš? Pa to je izvrsno! – pljesnula sam rukama previše oduševljena da bih ga upitala za samu prirodu tog posla. Ruku na srce, u tom trenutku mi ionako nije bila važna. Bilo je važno jedino to da će Mladen napokon ponovo raditi i to još u elegantnom odijelu što je, barem što se mene ticalo već prilično obećavalo.

– Nema problema. Već jurim – odgovorila sam i u hipu poskočila iz naslonjača kako bih mu čim prije ispunila želju.

Te noći sat je otkucao jedan sat iza ponoći, potom dva, a od Mladena još uvijek nije bilo ni traga ni glasa. Kad je na obližnjoj crkvi zvono otkucalo četiri sata ujutro moram priznati kako sam počela osjećati laganu paniku.

– Bože, što je s Mladenom? Valjda mu se nije što dogodilo – razmišljala sam prevrćući se po krevetu. Već ubrzo mi je postalo jasno kako mi ove noći očito nije suđeno da zaspem. Ustala sam iz kreveta i krenula u kuhinju kako bih si skuhala kavu. Baš sam srknula prvi gutljaj omiljene tekućine kad se pred kućom začuo poznati zvuk kumovog automobila. Par minuta kasnije, Mladen i Stjepan su glasno se smijući, zajedno nahrupili u kuću. Ugledavši ih onako nasmijane, razdrljenih košulja i razvezanih kravata nitko mi nije morao reći pravi uzrok njihovog dobrog raspoloženja.

– Bok kumice, nadam se da imaš malo kave i za nas? – pozdravio me naš kum Stjepan dobrano zaplićući jezikom.

– Naći će se – bezvoljno sam promrmljala preokrenuvši očima. – A vas dvojica niste mogli još malo kasnije doći doma. Nisam ni oka sklopila – prigovorila sam zagledavši se u Mladena kad je halapljivo zgrabio šalicu s kavom koju sam upravo stavila pred njega i prinio je ustima.

– Kumice, nemoj mi reći da se ljutiš na nas. Nije ono što misliš. Nas dva dečka smo ti cijelu noć naporno radili. Posao nam je krenuo i više negoli dobro a ovo je i dokaz tome. Preostaje nam još samo pravedno podijeliti zaradu – umjesto Mladena ponovo se javio Stjepan i mahnuo mi snopom novčanica ispred nosa. Moram priznati kako je ugledavši ih moja ljutnja trenutačno popustila. Divno, s ovim će Josip bez problema već sutra moći platiti sanitarnu knjižicu a Klara opskrbljena novim krpicama s kojima mi već dugo pili mozak sljedećeg mjeseca s razredom otputovati u Prag. A možda bih i ja mogla malo probauljati po buticima i počastiti se kakvom zgodnom sitnicom – zaslijepljena količinom predivnih šuštavih novčanica već sam u glavi kovala planove.

Kada je Mladen izbrojio punih deset tisuća kuna i podijelio ih na dva dijela bila sam toliko uzbuđena da mi uopće nije palo na pamet upitati ih na koji način su zaradili toliko novca za samo jednu noć.

– Dečki, nadam se da ćete i sutra biti iste sreće – bilo je jedino što sam rekla puneći nam čaše vinom kako bismo nazdravili.

– Iz tvojih usta u Božje uši, kumo. I mi se nadamo kako će naša sreća potrajati. Zar ne Mladene? – upitao je naš kum Stjepan zdušno prihvativši čašu koju sam mu pružila i nadušak je izlio u sebe.

– Hm, da, valjda – odgovorio je Mladen otpivši tek gutljaj vina. – Nego, mislim da je dosta za danas. Budući da nas večeras ponovo čeka posao bilo bi najbolje da se pođemo odmoriti – obratio se Stjepanu.

Pet minuta kasnije, nakon što je Stjepan otišao, Mladen je već blaženo hrkao u našem krevetu. Djeca su tog dana imala dopodnevnu nastavu tako da nisam znala što bih sa sobom. Bojeći se da kućanskim poslovima ne probudim svog supruga i tako mu uskratim prijeko potrebnu koncentraciju za nove radne pobjede odlučila sam otići u kupnju.

Baš sam u hodniku navlačila kaput kad je zazvonio telefon. Prokletstvo! Tko je sad? Samo mi još treba da svojim zvrčanjem probudi Mladena, ljutito sam pomislila i koliko su me noge nosile pojurila javiti se.

– Bok kumo, nadam se da te nisam probudila? Ili ni ti baš poput mene noćas nisi ni oka sklopila? Da mi je samo znati gdje su ova dvojica bančila sve do jutra? Ovaj moj je došao pijan kao letva. Doista ne znam što ga je spopalo – prilično sam se iznenadila začuvši s druge strane ljutiti monolog naše kume Blanke.

– Hej, čini se da još uvijek nisi imala prilike razgovarati sa Stjepanom u protivnom sigurna sam da se ne bi toliko bunila. Riječ je o tome da su njih dvojica sinoć sklopili nekakav unosan posao. Prema Mladenovoj priči rekla bih da je riječ o nekoj rentabilnoj uvozno izvoznoj tvrtci u koju su pak uspjeli upasti preko nekog poznanika. Istina je da će uglavnom raditi noću ali, što se mora nije ni teško, zar ne? – vedro sam upitala.

– Doista ne znam kako ti uspijeva ostati tako smirenom. Sam Bog zna kakva je točno priroda tog njihovog posla kojim si ti očito toliko oduševljena – rogoborila je i dalje.

– Kakva god da jest, zarada je i više nego dobra – vedro sam odgovorila nakon čega mi je kuma na moje veliko zaprepaštenje bez pozdrava poklopila slušalicu.

Period koji je uslijedio učinio me prilično sretnom. Premda je moj suprug noću uglavnom izbivao iz kuće to me nije pretjerano zabrinjavalo. Bilo mi je najvažnije da dobro zarađuje. Nije me previše zabrinulo što kuma Blanka više ne odgovara na moje pozive. Ali ni to što se naš kum Stjepan iz nekog razloga već ubrzo odlučio povući iz zajedničkog posla.

– Pa on doista nije normalan! Nikada ne bih rekao da je toliki papučar – narugao mu se Mladen.

– Što te briga. Možeš i bez njega. Nije ti lako raditi noću ali sad napokon imamo sve što nam treba. Pa i više od toga – morala sam priznati na što je Mladen zamišljeno zašutio.

Nekoliko dana kasnije, na moje iznenađenje Mladen se već iza ponoći namrgođen i pripit vratio kući.

– Hej, ne bi li još uvijek trebao biti na poslu? – upitala sam.

– Trebao bih, ali kao što vidiš nisam – otresao se na mene.

– Dobro, što se dogodilo? – nastavila sam zapitkivati.

– Ostao sam bez novca, eto što je. Nadam se da jučer u kupnji nisi potrošila sve što sam ti dao – odbrusio je.

– Naravno da nisam, samo… Mislila sam sutra otići pogledati onu hidromasažnu tuš kabinu. Znaš koliko dugo je već priželjkujem. A za što ti je točno potreban novac ako nije tajna? – upitala sam.

– Ne tiče te se. Što manje znaš, to bolje za tebe – otresito je odgovorio. – Hitno trebam novac inače…. Mogao bih ispasti iz posla – uzrujano je pojasnio.

– U tom slučaju, nemamo izbora – teška srca sam odgovorila otvarajući ladicu komode gdje sam čuvala svoju tajnu zalihu.

– Izvoliš – mrzovoljno sam procijedila pružajući mu omotnicu s novcem na što ju je Mladen bez riječi strpao u džep.

– Nemoj me čekati večeras – bilo je sve što je rekao prije nego što su se za njim zatvorila vrata.

Sljedećeg jutra baš sam pripremala doručak kad se Mladen napokon pojavio.

– Zaboga, gdje si do sad? Brinula sam se – prigovorila sam mu dok je sjedao za stol.

– Dobro jutro i tebi. Mogu li najprije dobiti šalicu kave? Što se mene tiče, možemo se svađati i kasnije – smrknuto je odgovorio.

– Dobro si? – oprezno sam upitala nalijevajući mu kavu.

– Kao da ti je to ikad bilo važno. Važan ti je samo novac koji donosim, zar ne? – nastavio je u istom tonu.

– Ne razumijem. Zašto si takav? Imao si napornu noć? – upitala sam spuštajući ruke na njegova ramena kako bih ih izmasirala.

– Prilično. I molim te, pusti sad to. Doista nisam raspoložen. Idem leći – prilično me zateklo kada je Mladen moje ruke grubo skinuo sa sebe.

– U redu. Razgovarat ćemo kad ustaneš. Večeras ponovo radiš zar ne? – nisam odoljela ne upitati ga.

– Naravno. Nisam valjda kukavica kao naš kum – odbrusio mi je izlazeći iz kuhinje.

Nekoliko dana kasnije vrativši se s posla zapanjeno sam ustanovila kako iz naše dnevne sobe nedostaje nedavno kupljeni televizor.

– Josipe, što se dogodilo s plazmom? – proderala sam se začuvši našeg sina kako u kuhinji prekopava po hladnjaku. Naime, tog dana Josip zbog prehlade nije otišao u školu.

– Tata je maločas bio tu i nekamo ju je odnio. Spominjao je nešto o tome kako ju iz nekog razloga mora odnijeti majstoru – naš sin se istog trenutka stvorio na vratima dnevne sobe.

Nakon što se Josip ponovo vratio u krevet odlučila sam nazvati Mladena i provjeriti što se događa.

– Što je sad? – otresito je upitao moj suprug kad se napokon javio.

– To sam ja tebe namjeravala pitati. Što se dogodilo s plazmom? – upitala sam.

– Na popravku je. Trebala si još nešto? – upitao je.

– Ne samo…

– U tom slučaju prestani me uznemiravati – prosiktao je.

– U redu, oprosti – zbunjeno sam mu odgovorila i prekinula vezu. Nisam se pravo ni odmaknula od telefona kad je on ponovo zazvonio.

– Bok, sekice, što ima? – silno sam se obradovala začuvši s druge strane slušalice glas svoje sestre Nikoline.

– Kao i obično. Izuzmemo li Josipovu prehladu sve je u najboljem redu – slagala sam.

– U tom slučaju možda bismo mogle u gradu popiti kavu – naglasila je a ja sam obzirom da ionako trenutno nisam imala pametnijeg posla odmah pristala.

– U redu. Vidimo se za pola sata – naglasila sam i požurila spremiti se. Zahvaljujući pozivu moje sestre vratilo mi se dobro raspoloženje koje na žalost opet nije dugo potrajalo.

Prokletstvo, a mogla bih se zakleti da sam je upravo ovdje ostavila… – mrmljala sam u sebi prekopavajući po ladici noćnog ormarića u pokušaju da pronađem svoju zlatnu ogrlicu, inače prošlogodišnji Nikolinin rođendanski dar. Ne mogu vjerovati. Kao da je preko noći dobila noge – pomislila sam kada je niti pola sata kasnije nisam uspjela pronaći. Ljutito sam zatvorila ladicu i shvativši da već debelo kasnim na dogovor žurno izjurila iz kuće.

– Nikako se ne mogu sjetiti gdje sam je ostavila – zakukala sam Nikolini i ne ispričavši se zbog kašnjenja čim sam sjela za stol.

– A što to draga? – blago je upitala moja sestra očito shvativši koliko sam uzrujana.

– Pa ogrlicu koju si mi poklonila za rođendan – pojasnila sam a oči su mi se i nehotice ispunile suzama.

– Ma ne brini se za to. Sigurna sam da ćeš je već pronaći – rekla je primivši me za ruku. Istog trenutka ponovo sam došla u napast ispričati joj sve o Mladenovom osorljivom ponašanju. Na sreću već ubrzo me preduhitrila svojim bezbrižnim brbljanjem tako da sam se malo po malo i ja uskoro uspjela opustiti.

Moja bezuspješna potraga za ogrlicom nastavila se i sljedećih dana. Preokrenula sam cijelu kuću ali od Nikolinine ogrlice ni traga ni glasa. Kada sam uskoro opazila kako uz ogrlicu iz kuće nedostaju još neke stvari poput unikat ulja na platnu koje je godinama krasilo zid našeg hodnika, set vrhunskog posuđa koje sam za godišnjicu braka dobila na dar od svojih roditelja pa sve do uređaja za masažu kojeg sam si prošle godine priuštila nakon poduljeg odricanja, shvatila sam da je vrag odnio šalu. Prvo što mi je palo na pamet bilo je da Mladen ima ljubavnicu. Jedino tako sam mogla objasniti njegovo sve drskije ponašanje upotpunjeno sve češćim zavirivanjem u čašicu. Bila sam silno ljuta i povrijeđena no znala sam da ga ne mogu osuđivati bez dokaza stoga sam ubuduće odlučila i oči i uši držati otvorenima.

Danima sam bila bezvoljna čemu je značajno pridonijelo i Mladenovo sve češće izbivanje iz kuće. Kad sam ga jednom prilikom nakon Josipovog gunđanja kako zbog nedostatka televizora u kući živimo kao u kameno doba upitala kada će plazma napokon biti popravljena, izderao se na mene.

– Daj ludačo prestani me gnjaviti. Imam pun kufer problema a ti me gnjaviš s glupostima!

– Znam ali… Josip bi zacijelo ponekad volio pogledati kakav dobar film a i Klara…

– Možeš li napokon prestati! – zašutjela sam kao zalivena kad mi se prijeteće unio u lice. Oči su mu blistale čudnim sjajem a u dahu mu se mogao omirisati alkohol. Činilo se kao da će me svakog trenutka pljusnuti no očito se ipak uspio obuzdati na vrijeme. Moram priznati da sam se po prvi put u životu istinski prestrašila svog supruga. Okrenula sam se kako ne bi vidio moje suze i tronuto zaputila u spavaću sobu koja je još donedavno bila naše toplo bračno gnijezdo.

Ni sama ne znam koliko dugo sam ondje plakala. Prenuo me tek zvuk odlaska Mladenovog automobila što sam doživjela kao novu pljusku. Bože, zar nakon sedamnaest godina braka nema baš nimalo obzira? Ostaviti me ovako da plačem i otići ljubavnici… – zgražala sam se u sebi potiskujući novu navalu suza.

Vrijeme je odmicalo a u našem braku stvari su iz dana u dan postajale sve gore. Mladen se potpuno udaljio od mene. I dalje je radio noću. Prije odlaska na posao pomno se uređivao a elegantna odijela postala su mu zaštitni znak. Unatoč svemu, za razliku od prije sada je kući donosio puno manje novca. Nisam morala biti previše pametna da bih shvatila kako ga zacijelo troši negdje s ljubavnicom. Sumnja me izjedala no nisam imala hrabrosti nikome reći što proživljavam. Šutjela sam i trpjela sve do jednog jutra kada sam shvatila da na Mladenovom prstu više nema vjenčanog prstena.

– Mladene, gdje ti je prsten? – podozrivo sam upitala pomno motreći njegovu reakciju.

– Moj problem, zar ne? – drsko je odgovorio i ne pogledavši me i vratio se prelistavanju novina. Njegov bešćutan odgovor istog trenutka mi je natjerao suze na oči. Jedva sam dočekala da ode u krevet kako bih nazvala Nikolinu.

Dok sam tog popodneva u kafiću kao pokisla sjedala sučelice njoj, u sebi sam zahvaljivala nebesima što u mom životu postoji netko poput nje.

– Ne vrijedi se opterećivati dok nisi potpuno sigurna u neke stvari. Zašto jednostavno ne bi otvoreno popričala s Mladenom i upitala ga što je na stvari? – predložila je na što sam kategorički odmahnula glavom.

– Što ti pada na pamet? Kao da bi mi uostalom i priznao. Proklet bio trenutak kad sam pristala na to da radi noćne smjene – slomljeno sam odgovorila.

– Tada nam ne preostaje ništa drugo već se malo poigrati detektiva – nastavila je.

– Ne razumijem… Ne namjeravaš valjda uhoditi Mladena – zbunjeno sam upitala.

– Oprostit ćeš, no trenutno mi ništa pametnije ne pada na pamet. Ili ti je draže nastaviti sjediti prekriženih ruku i žderati se u sebi. Moraš ga uhvatiti na djelu… – neumoljivo je nastavila.

Dok sam te večeri ispraćala Mladena na posao čitavo tijelo mi je podrhtavalo od nervoze. Da nije bilo Nikoline i njezine upornosti zacijelo bih istog trenutka odustala od svega. Špijuniranje nikada nije bilo moj stil i nisam se nimalo ponosila činjenicom da ću uskoro poput kakvog policijskog psa krenuti tragom i stopama svog supruga. Plan je bio da pustim Mladena da ode a Nikolina me trebala čekati u automobilu nedaleko od stana. Potom smo zajedničkim snagama a na sigurnom odstojanju trebale nadzirati njegovo kretanje.

– Ako si u pravu, prije ili kasnije odvest će nas k svojoj ljubavnici i tada ćeš barem biti sigurna u to da te vara – rekla je moja sestra umjesto pozdrava kad sam se nekoliko minuta kasnije teško uzdahnuvši napokon spustila na suvozačko sjedalo njezinog automobila.

– Krenuo je. Brzo, ne smijemo ga izgubiti – nadobudno je rekla kad je samo nekoliko metara od nas Mladen upalio automobil i krenuo niz ulicu.

– Ma vidi ti njega kako se samo trudi zamesti trag. Već treći put skreće u istu ulicu i izlazi iz nje. Čini se kako mu drage nema doma – podrugljivo je dodala a meni se, shvativši da je u pravu, želudac preokrenuo od mučnine.

– Hej, mislim da zaustavlja automobil. Aha, vidim ga, upravo izlazi – uzbuđeno je nastavila istežući vrat kako bi što bolje osmotrila Mladena. Unatoč svemu, niti uz najbolju volju nisam imala snage dijeliti njezino uzbuđenje. Čak štoviše, bojala sam se onoga što će uslijediti. Nitko mi nije morao reći kako će Mladen za koji tren ući u jedan od obližnjih stanova u kojem zacijelo stanuje njegova ljubavnica i ondje ostati sve do jutra kako je to redovito činio te tako zauvijek pokopati našu ljubav i brak.

– Ne razumijem. Zašto prelazi ulicu? Kamo će sad? – iz obamrlosti me trgnuo Nikolinin prigušeni šapat. Dok sam se krajnjim naporima suzdržavala da ne zaplačem od poniženja skupila sam hrabrost i pogledala u smjeru svog supruga koji je upravo ulazio u zgradu s velikim, bliještećim natpisom.

– Hej, reci mi da se varam. Zaboga, pa tvoj Mladen ne odlazi ljubavnici već…

– U kasino – dovršila sam umjesto nj. – Dakle, otud mu u početku sav onaj novac a u posljednje vrijeme…

– Dugovi koje se očito trudio podmiriti prodajući stvari iz kuće – nadovezala se Nikolina.

– Što mu očito nije bilo dovoljno kad je bio prisiljen prodati čak i vjenčani prsten – tronuto sam nastavila povezivati stvari koje su mi mjesecima doslovce plesale pred nosom. Što je bilo najgore, nije bilo nimalo sumnje kako sam ja najviše kriva za sve. Ja sam bila ta koja je neprekidno kukala kad je izgubio posao i bez imalo sumnje ga gurnula u porok iz kojeg se malo tko dosad uspio iskobeljati bez ozbiljnih posljedica. Odjednom sam jasno znala što trebam učiniti.

– Idem po Mladena – odlučno sam rekla zakoračivši iz automobila i koliko su me noge nosile potrčala prema kasinu.

Danas, šest mjeseci kasnije moj suprug i ja smo zajedničkim snagama uspjeli isplivati iz dugova i obnoviti naš odnos koji je nakon svega postao još čvršći. Mladen se zahvaljujući psihološkoj terapiji uspješno othrvao poroku koji bi ga uskoro bez sumnje odvukao na samo dno. Pronašao je novi posao i postao drugi čovjek. Mukotrpan rad na gradilištu možda nije toliko glamurozan ali mu što je najvažnije jamči normalan i dostojanstven život. Sretna sam što mogu reći kako smo nakon dugo vremena ponovo normalna i sretna obitelj.

Share on Facebook