Uredskog Don Juana bacila sam na koljena

Uredskog Don Juana bacila sam na koljena

– Sigurna si da to želiš? Mislim, ne bih željela da naše prijateljstvo shvatiš kao nekakvu obvezu po tom pitanju… Dejan je takav kakav jest… a mi… želim reći, tko nam je kriv što smo poput zadnjih glupača tako olako pale na njegov slatkorječivi šarm – po tko zna već koji put zakukala je moja uredska kolegica Dora bacivši pomalo bojažljiv pogled prema našoj kolegici Klari dok smo za vrijeme stanke u minijaturnoj čajnoj kuhinji tvrtke zajedno ispijale kavu.

– Naravno da jesam. Kao što sam već rekla, učinit ću to kud puklo da puklo. Ionako je tom napuhanku netko već odavno trebao pokazati što ga ide – tvrdoglavo sam ustrajala u svojoj odluci.

– Misliš da neće provaliti tvoj plan? – pomalo drhtavo sada se javila i Klara, koja je dotad zamišljeno ispijala svoj cappuccino.

– Ma kakvi! Što ti je?! Sve sam razradila do posljednjeg detalja. A ide mi u prilog i to što sam nova ovdje, zar ne? Ništa ne brinite, sve ću udesiti tako da Dejan pomisli kako sam istinski zagrijana za njega. Vući ću ga za nos upravo onako kako je on to činio vama ali i ostalim nesretnicama i na koncu ga odbaciti bez riječi, baš kao staru čarapu. Ha,ha, ha.. Jamčim vam kako od njegove titule uredskog Don Juana uskoro neće ostati ni “D” – samouvjereno sam odgovorila dopuštajući si da se prisjetim Dejana, njegovog markantnog izgleda, predivnih tamnih očiju i savršeno isklesanog, atletski građenog tijela. Da nije takav napuhani kreten doista bih se mogla zaljubiti u njega – nisam mogla a da ne pomislim vrpoljeći se od nelagode. Sva sreća pa mi moje prijateljice nisu mogle pročitati misli. U protivnom, možda moju malenkost možda i ne bi smatrale najprikladnijom personom za odmazdu.

Dan kada sam prvi put zakoračila u rentabilnu uvozno izvoznu tvrtku zapamtit ću po tri stvari. Prva je bila ta što sam bez posebnog truda, točnije, iz prve uspjela dobiti posao. Bilo je dovoljno pokucati na vrata direktorove kancelarije i uz izliku kako sam u prolazu odlučila provjeriti traže li možda nove radnike jer mi je hitno potreban bilo kakav posao priložiti svoj životopis. Prilično sam se iznenadila kada mi je odgovorio kako zapravo već dugo traže zamjenu za gospođu koja bi ovih dana trebala na porodiljni dopust.

– Za početak, posao neće biti pretjerano zahtjevan. Uključuje fotokopiranje, javljanje na telefon i dogovaranje termina sastanaka. Ako će vam to odgovarati, možda biste odmah mogli započeti s poslom – nisam mogla povjerovati svojoj sreći kada je rekao.

– Oh, doista ne znam kako da vam zahvalim – uspjela sam promucati još uvijek osupnuta svojim uspjehom.

– Ne morate mi zahvaljivati, mlada damo….

– Stela. Zovem se Stela – napokon sam se uspjela pribrati.

– Dakle, Stela, ako je sve dogovoreno moja tajnica će vas otpratiti i pokazati vam vaš ured. Što se pak samog posla tiče, ništa ne brinite. Klara i Dora će vas uputiti u sve što je potrebno – dovršio je pridižući se iz naslonjača.

– Hvala vam – nisam prestajala ponavljati dok je podizao slušalicu i pozivao sekretaricu.

Drugi događaj koji mi se tog dana urezao u pamćenje bilo je upoznavanje s Klarom i Dorom. Da mi je netko rekao kako ću u njima onako nespretna i nervozna još istog dana pronaći srodne duše i drage prijateljice rekla bih mu da je poludio. Ne samo da su me u kratkom vremenu informirale o svemu i ljubazno uputile u poslove koji će odsad biti moja briga, već smo već do kraja radnog vremena opušteno razgovarale o svemu baš kao da se poznajemo godinama.

Treća situacija koja mi se urezala u sjećanje toga dana bio je susret s Dejanom. Baš sam po završetku radnog vremena zajedno s curama izlazila iz ureda kad se na hodniku pojavila privlačna, tamnokosa muška prilika.

– Oh, moje dame, koga to imamo ovdje? – neodređeno se obratio curama i ne pogledavši ih, no zato mene nije propustio odmjeriti pogledom od glave do pete. Dok je svojim poput noći tamnim očima prelazio po mom tijelu, premda nikada nisam bila osobito sramežljiva, osjetila sam kako mi lice oblijeva rumenilo. 

– Oh, bok Dejane – činilo se kako se i Klara odjednom zbunila. – Ovo je naša nova radna kolegica, Stela. Mijenjat će Đurđu dok se ne vrati – pojasnila je. Nije mi promaklo kako joj pritom glas ponešto zadrhtao.

– Ćao ljepotice. Sigurno si već milion puta čula da si naprosto prekrasna. Dejan, zadovoljstvo mi je upoznati te – rekao je uz vrckav osmijeh kojim je otkrio niz svojih blistavo bijelih zuba.

– Također – zbunjeno sam promucala osupnuta tolikom samouvjerenošću i prihvatila njegovu ruku.

– Pa bilo nam je drago Dejane. Idemo cure? – nelagodno je upitala Dora. Shvatila sam kako joj se iz nekog razloga odjednom jako žuri.

– Sve u redu? – upitala sam kad smo se napokon našle na izlazu.

– Da, samo… Možda nije na nama da ti solimo pamet ali… No dobro, samo se pripazi Dejana, dobro? – Dorina izjava me prilično zbunila.

– Oprosti ali nisam sigurna da te razumijem. Zašto bih se, molit ću lijepo trebala paziti Dejana? Pa on je pravi komad. Ili možda ipak grize? – pokušavala sam se našaliti dok su cure međusobno izmjenjivale nesigurne poglede.

– Dobro, hoće li mi napokon netko napokon reći što se događa? – upitala sam kad mi je njihova igra pogledima u jednom trenutku dosadila.

– Možda joj ipak trebamo reći. Što kažeš? – Klara se obratila Dori.

– Da, mislim da bismo trebale – ozbiljno je odgovorila Dora. Više se niti uz najbolju volju nisam mogla suzdržati a da ne prasnem u smijeh.

– Da samo možete vidjeti svoja lica u ovom trenutku. Obje izgledate kao da ste upravo pojele po kilogram limuna – promumljala sam kroz smijeh.

– Možda ti neće biti smiješno kad čuješ što nam se dogodilo. To jest, što nam je učinio taj isti Dejan kojem se toliko diviš – pomalo uvrijeđeno mi je odbrusila Dora.

– Dođi, vodimo te na kavu – rekla je Klara uhvativši me pod ruku.

Sat kasnije, kad su cure zajedničkim snagama svoju priču privele kraju moram priznati kako sam bila prilično posramljena.

– Ne vjerujem. Ako sam dobro shvatila zaveo je najprije jednu, iskoristio je i odbacio a potom je  nakon samo nekoliko dana to isto učinio i drugoj? – šokirano sam upitala dok je Klara kriomice brisala suze.

– Znam da je teško povjerovati u to ali eto, istina je. Pokleknula sam pred šarmom tog gada. Vjerovala sam mu, prepustila se…Nakon svega beskrupulozno me odbacio poput stare krpe i odmah se bacio na moju najbolju prijateljicu. Da barem nakon svega nisam osjećala takav sram i da sam je stigla upozoriti na vrijeme. Mislim da si do kraja života neću moći oprostiti takvu glupost – drhtavo je pojasnila Klara a na oči su joj iznova udarile suze. Bilo mi je jasno da unatoč svemu još uvijek nije preboljela Dejana.

– Ni ja nisam prošla puno bolje. Da sam znala da je prije mene bio s Klarom nikada mu ne bih dopustila da se tako poigra sa mnom. Tješi me jedino to što kako se čini nas dvije ipak nismo jedine. Priča se da je Dejan to isto učinio i Zrinki i Eleni, onoj maloj s drugog kata. Vjeruj mi, taj doista ne bira ni godine ni sredstva da ostvari cilj! Kreten! – prosiktala je Dora a lice joj se zajapurilo od ljutnje.

Njezine riječi učinile su da se i nehotice prisjetim riječi svoje pokojne majke…

– Kćeri, jednog dana ćeš biti odrasla djevojka. Upamti što će ti mama reći. Nikada niti jednom muškarcu nemoj do kraja pokazati svoju ljubav. Na vlastitoj koži sam naučila kako je voljenog muškarca najbolje neprekidno držati na tankom ledu. Tek tada ćeš ga moći vrtjeti oko malog prsta…

Nemoj ga juriti, nećeš ga stići, okreni mu leđa, sam će ti prići – maminim riječima u mojim mislima sada se pridružio i jedan stih iz svojedobno vrlo popularnog đačkog spomenara koji mi je svih ovih godina, iz nekog razloga ostao urezan duboko u sjećanju. Netko je već odavno trebao naučiti Dejana kako ženska srca nisu igračke… Možda još uvijek nije prekasno…Vrijedi pokušati pa što bude – razmišljala sam. Malo po malo u mojoj glavi se počeo rađati plan…

– Sad je dosta! Prestanite kriviti sebe za stvari i događaje na koje niste mogle utjecati. Nego… Možda bi tom Don Juanu netko napokon trebao pokazati kako se nije nimalo lijepo poigravati tuđim osjećajima. Ne kaže se uzalud kako se najbolje i najlakše uči na vlastitoj koži. Možda imam ideju…. – tajanstveno sam započela dok je u meni raslo uzbuđenje.

Dva dana kasnije, po dolasku na posao, maksimalno dotjerana, nakon iscrpne analize Dejnovih navika dolaska i odlaska na posao, a znajući kako bi se sada trebao pojaviti svakog trena, namjerno sam se nešto dulje zadržala na hodniku. Ležerno sam iz torbice izvadila maleno zrcalo koje sam nekoć davno dobila na dar od mame i koje sam uvijek i svugdje nosila sa sobom i za svaki slučaj još jednom provjerila šminku. Kad sam se uvjerila da je sve u redu pomalo sjetno sam ga pospremila natrag. Upravo u tom trenutku vrata dizala su se otvorila i na njima se pojavilo Dejanovo privlačno lice.

– Mama, pomozi – dok mi je prilazio, u sebi sam tiho izgovorila molitvu koju sam uvijek rabila u kriznim situacijama.

– Oh, koga to moje oči vide? Moram priznati kako mi već odavno dan nije započeo ovako lijepo. Nego, što radiš ovdje sama na hodniku? – upitao je uz svoj poznati, očaravajući osmijeh.

– Dobro jutro i tebi Dejane. Zapravo, čekam cure. One imaju ključ od ureda – trudila sam se zadržati smirenost.

– Ah, tako. Nego, dok čekamo, mogli bismo popiti kavu – nije mi promaklo kako je odjednom i svoju malenkost stavio u zajednički kontekst. Nije ni čudo što mu ženski rod jede iz ruke, sjećam se da sam pomislila trudeći se zadržati hladnokrvnost.

– Ne hvala. Već sam je popila. Previše kave ionako nije dobro za ten – dodala sam za svaki slučaj.

– U tom slučaju, možda bismo je mogli popiti za vrijeme stanke. Znam jedan izvrstan kafić u blizini…

– Oprosti, no bojim se da doista nemam vremena. Naime, danas me očekuje puno posla. Znaš kako se kaže, posao prije svega – nacerila sam mu se. Zbunjenost na njegovom licu govorila je više od tisuću riječi. Jedva sam se suzdržala da ne prasnem u smijeh. Tu smo ptičice! Što je? Vaše veličanstvo nije naviklo na odbijanje, ha? – likovala sam u sebi dok se Dejan, vidno šokiran očajnički trudio pronaći novu temu razgovora.

– Ako mlada dama tako kaže, tada… – petljao je vrpoljeći se u mjestu.

– A kada bih te pozvao na ručak ovih dana – unatoč svemu brzo je povratio samouvjerenost.

– Mislila sam da sam bila dovoljno jasna kad sam rekla da nemam vremena – bez imalo grizodušja zadala sam mu i posljednji udarac na što su mu usne u bezuspješnom pokušaju da se ponovo osmjehne doslovce ostale razjapljena od čuda. I ponovo sam se krajnjim naporima uspjela suzdržati od toga da ne prasnem u smijeh. Bože, stvarno je sladak. Da nije takav gad lako bih se mogla zaljubiti u njega, pomislila sam. Kad se već sljedećeg trenutka uljudno ispričao poslovnim obvezama i žurno otputio u ured znala sam da sam dobila prvu rundu. Sad sam još jedva čekala Klaru i Doru kako bih im sve ispričala. Bila sam više no sigurna da ćemo se toga dana sve tri dobro nasmijati.

Narednog dana na posao sam se dotjerala s još više truda. Dok sam se približavala firmi gorjela sam od nestrpljenja da ponovo Dejana povučem za nos. Prethodna noć bila je sasvim dovoljna da sve brižljivo isplaniram.

Na moju veliku žalost, Dejan se tog dana nije pojavio na poslu.

– Mislim da je javio da je bolestan, prehlada ili tako nešto – pojasnila mi je Klara kad sam se jedva doteturavši do svog radnog stola u vrtoglavo visokim potpeticama koje sam namjerno obula toga dana s vidljivim olakšanjem napokon spustila u naslonjač.

– Ili ga više od prehlade muči njegov ranjeni ponos, haha – unatoč nesnosnoj boli u gležnjevima prisjetivši se Dejanovog jučerašnjeg zapanjenog lica nakon što sam ga odbila morala sam se nasmijati.

– Hajde, neka smo i to jednom dočekali – razgovoru se sada priključila i Dora nakon čega smo se sve tri znakovito pogledale i iznova prasnule u neobuzdan smijeh.

Tri dana kasnije dok sam potpuno nepripremljena na to s hrpom spisa u rukama koračala hodnikom iza leđa mi se iznenada stvorio Dejan.

– Bok lutko, želiš li da ti pomognem? – upitao je uz zavodljiv osmijeh. Premda vjerujući kako je Dejan još uvijek na bolovanju danas nisam bila ni približno dotjerana kao inače prisjetila sam se kako je zapravo sve u samopouzdanju i da je upravo ono ključ uspješnog flerta. Duboko sam udahnula kako bih se smirila a potom se što sam hladnije mogla zapiljila u njega.

– Ne hvala. Da sam kojim slučajem trebala tvoju pomoć zatražila bih je, zar ne? A sada me ispričaj. Imam puno posla – odbrusila sam.

– Posao i samo posao – oponašao me. – Oprosti ali nikako ne shvaćam zašto si takva prema meni? Zar mi nešto nedostaje? – durio se poput uvrijeđenog djeteta dok mu se u očima zrcalila nevjerica.  Nitko mi nije trebao reći da ponovo dobivam bitku. Dejan možda jest bio veliki zavodnik ali je baš poput nas ostalih smrtnika i on imao manu koja se zvala nesigurnost.

– Slušaj Dejane, doista nemam vremena za tvoje djetinjaste gluposti. Kao što sam već rekla, molim te da me ispričaš. Žurim – dodala sam za svaki slučaj i okrenula mu leđa. Dok sam visoko uzdignute glave koračala prema uredu mogla sam osjetiti njegov zapanjeni pogled na svojim leđima. Gem, set i meč – pomislila sam a na usnama mi je zatitrao pobjednički osmijeh.

– Oh, vidim dobro si raspoložena. Nemoj mi reći da si ponovo zapaprila Dejanu – započela je Klara čim me ugledala onako dobro raspoloženu.

– I više od toga drage moje… I više od toga. Naš Don Juan se danas napokon ponovo pojavio na poslu. Siromah, kada bi samo znao što ga još sve čeka. Sigurna sam da bi još danima ostao doma – započela sam prepuna nekog novostečenog samopouzdanja. Kako se činilo, svojim sam odbijanjem uspjela pobuditi Dejanovo zanimanje a to se u svakom slučaju moglo nazvati dobrim početkom.

– Ne razumijem, ako ga namjeravaš zavesti ne misliš li da bi u tom slučaju bilo bolje kada bi prema njemu bila malo pristupačnija. Mislim, pozvao te već na kavu, zar ne? Možda si trebala prihvatiti njegov poziv – nesigurno mi je sugerirala Dora.

– Niti slučajno. Stvar je u tome da namjeravam učiniti upravo suprotno. Dejan možda jest zavodnik visokog kalibra ali koliko sam mogla shvatiti ne i nedodirljiv. Svi mi imamo svoje slabe točke, a ja mislim, to jest, sigurna sam da znam koja je Dejanova. Kao i svaki macho mrzi odbijanje jer ne može podnijeti pomisao da postoji osoba na ovome svijetu kojoj njegova malenkost nije naprosto neodoljiva – pojasnila sam curama zaprepastivši time čak i samu sebe. Otkad sam ja to postala ekspert u zavođenju? Ja koja sam u svojih dvadeset pet imala tek dvije iole ozbiljnije veze, pomislila sam no nisam se to usudila izreći naglas.

– Gle, možda bi ipak bilo najbolje odustati od svega. Dejan nije glup. Sigurna sam da će prije ili kasnije spoznati tvoju igru. Osim toga, kad bolje promislim, nemamo baš ništa od toga – nesigurno je započela Klara.

– Ma daj, odustati sada kad sam već gotovo nadomak cilja?! Ne dolazi u obzir – žustro sam odmahnula glavom. – Odlučile smo ga kazniti i učinit ćemo to! A vi samo gledajte i učite – odlučno sam dodala i napokon se vratila poslu.

Te večeri doma baš sam se krenula istuširati kad je zazvonio telefon.

– Bok, jesam li dobio gospodičnu Stelu? – gotovo sam pala u nesvijest kad sam s druge strane prepoznala Dejanov glas.

– Da, izvolite – poslovno sam odgovorila.

– Ovaj, bok Stela… Dejan pri telefonu.. Onaj Dejan iz tvrtke… Sjećaš me se zar ne? – nesigurno je upitao dok sam se ja jedva suzdržavala da ne prasnem u smijeh.

– Trenutak.. – nekoliko trenutaka sam se pravila kako se napregnuto pokušavam prisjetiti. – Ah, da, naravno. Tip koji mi neprekidno nudi kave i pomoć – napokon sam se udostojila odgovoriti mu.

– Da, ovaj, zapravo, pronašao sam tvoj broj u imeniku i odlučio ti se javiti. Želio bih ti se ispričati ukoliko sam danas malčice pretjerao… – nastavio je sa sve većom sigurnošću u glasu.

– Doista nema nikakve potrebe za tim. Ne vidim u čemu je problem – ravnodušno sam odgovorila.

– Pa, ne bih želio da pomisliš kako sam neki nasrtljivac ili tako nešto. Samo sam pokušavao biti ljubazan, osim toga… doista mi se sviđaš – dovršio je nakon kraćeg oklijevanja.

– Ne razumijem. Zar nije dovoljno što me svakodnevno presrećeš po hodniku. Pitam se što je sljedeće? Uskoro ćeš mi izjaviti ljubav ili što? – drsko sam upitala. – Gle, Dejane, bojim se da ovaj razgovor nema nikakvog smisla. Što god ti predložio, ja jednostavno nisam zainteresirana, dobro?  Molim te da to shvatiš i poštuješ. Laku noć ti želim – dovršila sam i ne sačekavši odgovor prekinula vezu. Mogla sam samo zamisliti Dejanov izraz lica nakon što sam mu spustila slušalicu. I nehotice, prisjetila sam se njegovih poput noći tamnih očiju obrubljenih dugačkim trepavicama i punih sočnih usana kao stvorenih za poljupce.. Bože, što je to samnom? Zar ću se uplesti u vlastitu zamku? Dopustim li da me nadvlada slabost, hoću li uopće biti kadra ovu bizarnu osvetu izvesti do kraja – nisam mogla a da se ne zapitam nešto kasnije uranjajući u toplu kupku ali unatoč tome Dejanov lik mi i dalje nije nestajao ispred očiju.

U petak, nakon završenog radnog vremena upravo sam zaustavljala automobil pred trgovačkim centrom u kojem sam redovito obavljala tjednu kupovinu kad sam iza sebe začula nečije dozivanje.

– Hej, Stela, baš mi je drago što te vidim – proderao se muški glas iza mojih leđa. Okrenuvši se ugledala sam Dejana kako mi trči u susret. Ovaj stvarno ne odustaje, pomislila sam jedva susprežući osmijeh. Poznajući Dejana i njegovu upornost pri zavođenju mogla sam se okladiti kako se ovaj susret nipošto ne može pripisati pukoj slučajnosti već baš poput moga, brižljivom planiranju te ovoga puta odlučila zaigrati upravo na tu kartu. Unatoč ulozi koju sam si namijenila moram priznati kako sam bila prilično ponosna na uspjeh koji sam dosad postigla kod Dejana.

– Dobro, što je tebi? Sad ćeš me još i slijediti poput kakvog tajnog agenta? – tobože ljutito sam upitala kad mi se sa širokim osmijehom na licu napokon dovoljno približio.

– Ma kakvi, što ti pada na pamet? Slučajno ovdje svakog tjedna obavljam kupovinu – odgovorio je a u glasu mu se ponovo nazirala uvrijeđenost.

– U redu. U tom slučaju bit će najbolje da ne gubimo vrijeme u besmislenom razgovoru. Želim ti puno zadovoljstva pri kupovini. Bilo mi je drago – odbrusila sam okrećući se.

– Hej, samo malo. Kamo ti se toliko žuri. Mogli bismo nakon kupovine popiti piće, što kažeš? Pa petak je – molećivo je rekao uhvativši me za nadlakticu.

– Nekima od nas to što je danas petak ne znači baš ništa. Nemam namjeru provesti noć tulumareći kad za to vrijeme mogu raditi nešto korisno. Ili, pojednostavljeno, naprosto nemam vremena za tvoje glupe prijedloge. A sada me ispričaj – ostala sam neumoljiva premda je prava istina bila da sam se krajnjim naporima suzdržavala da ne prihvatim njegov prijedlog. Moj Bože, što je to u ovom čovjeku? Zbog čega mu je tako teško odoljeti – razmišljala sam koračajući prema trgovačkom centru. Istovremeno, Dejan se trudio sustići me.

– Hej, ne znam tko ti je napunio uši glupostima o meni i zbog čega si tako narogušena ali vjeruj mi da uopće nisam tako loš. Dobro, ako se izuzme nekoliko glupih poteza koji mi, priznajem baš i ne služe na čast ja sam sasvim običan dečko. Kad bi se potrudila bolje me upoznati brzo bi se uvjerila u to. Molim te, samo jedna kava. Što možeš izgubiti? – zadihano je upitao kada me u jednom trenutku ipak uspio sustići a u pogledu mu se jasno nazirala molba.

– Dobro, ako popijem tu kavu s tobom hoćeš li me tada napokon ostaviti na miru? – upitala sam ne mogavši suspreći osmijeh.

– Budeš li tako željela, ne preostaje mi ništa drugo, zar ne? – upitao je no vidjelo se da mu je laknulo.

Tog popodneva u Dejanovom društvu vrijeme mi je naprosto proletjelo. Jedna kava pretvorila se u drugu, a nakon svega smo se još počastili i pizzom. Kada sam shvatila da je već deset sati na večer nisam mogla povjerovati svojoj gluposti. Što? Nakon toliko truda ću mu dopustiti da i mene zavede? Pa jesam li ja normalna? – nisam mogla a da se ne zapitam. Unatoč tome, niti uz najbolju volju nisam se mogla ni prisjetiti kad sam se posljednji put tako dobro zabavila u nečijem društvu. Unatoč početnoj nervozi Dejan se već ubrzo pokazao kao iznimno duhovit i šarmantan sugovornik. Napokon sam počela shvaćati u čemu je prava tajna njegove privlačnosti…

Narednog ponedjeljka unatoč savjesti koja me izjedala odlučila sam curama prešutjeti da sam bila s Dejanom na kavi. Ionako još uvijek ni sama nisam bila načisto sa svojim osjećajima. Koliko god se trudila cijeli vikend nisam prestajala razmišljati o Dejanovom zamamnom osmijehu, inteligenciji koja je zračila iz njegovih toplih tamnih očiju, kao ni drhtajima koji su me obuzeli kad su nam se jednom prilikom slučajno dotaknuli prsti.

– Kako napreduješ s Dejanom? – trgnula sam se kada je u jednom trenutku upitala Klara.

– Hm, ovaj, izvrsno… Zašto pitaš? – nelagodno sam upitala trudeći se izbjeći njen pogled.

– Pa ništa nam ne pričaš što mi je prilično čudno za tebe. Već si ga susrela danas? – nastavila je zapitkivati a meni je postajalo sve nelagodnije. Više nisam znala kamo bih pogledala. Krajnjim naporom ipak sam se uspjela pribrati.

– Nisam još ali već hoću – promrmljala sam i dograbila prvi dokument pred sobom praveći se kako ga pomno proučavam. Nisam se ni snašla kad je netko zakucao na vrata. Kada je nešto kasnije s vrećicom krafni u rukama u ured nahrupio Dejan osjećala sam kako se počinjem gušiti.

– Dobro jutro cure. Nadam se da ne smetam. Pomislio sam da ste možda gladne i donio vam krafne – rekao je znakovito me pogledavši. Znala sam da hitno moram nešto učiniti. Na žalost, ništa pametno mi nije padalo na pamet.

– Tko ti je rekao da želimo krafne? Evo, ja na primjer uopće nisam gladna – odgovorila sam što sam hladnije mogla na što se jadni Dejan šokirano zagledao u mene.

– Ali, mislio sam da ti je ono u petak…

– E pa nisi dobro mislio. A sada se gubi. I naravno, ne zaboravi i svoje krafne ponijeti sa sobom – siktala sam lica zažarenog od nelagode. Samo mi je još nedostajalo da se Dejan izlane pred curama. Kada bi samo znale što se dogodilo u petak… Zacijelo bih za vijeke vjekova izgubila njihovo povjerenje. A tko bi im mogao i zamjeriti na tome? – stresla sam se i od same pomisli na takav ishod.

– Ali, Stela… doista nisam mislio ništa loše…- započeo je Dejan očito i dalje ništa ne shvaćajući.

– Samo se gubi, dobro?! Imamo puno posla i ne želimo da nas itko ometa – gotovo sam vrisnula od muke kad se i dalje nije pomakao s mjesta.

– Kako želiš – tronuto je odgovorio. Premda sam dok je odlazio osjećala ogromnu grižnju savjesti znala sam da nemam izbora. Moram se opametiti i nastaviti sa svojim planom zbog Klare i Dore. Niti jedna žena na ovome svijetu ne zaslužuje tretman kakav su njih dvije dobile od ovog istog Dejana – uzaludno sam samu sebe pokušavala dozvati k pameti dok mi je čitavo tijelo vapilo za tim da potrči za njim i zamoli ga za oprost.  

Danima nakon toga ako bih na hodniku slučajno susrela Dejana srce bi mi i nehotice stalo tući kao ludo. Spustila bih glavu, promrmljala nešto što je trebalo nalikovati pozdravu i zažarenih obraza projurila pokraj njega. Unatoč tome, nisu mi mogli promaći molećivi pogledi koje bi mi upućivao svaki put kad bismo se susreli. Bila sam odrasla i dobro sam znala što oni znače. Nije lagao kad mi je rekao da mu se sviđam, sada sam bila posve sigurna u to. Osim toga i meni je onoga dana u njegovom društvu bilo veoma ugodno. Toliko da bih najradije unatoč zdravoj pameti opet sve ponovila.

Sljedećeg dana baš sam završila s poslom kad mi je zazvonio mobitel. Moram priznati da sam bila potpuno nespremna kad sam s druge strane slušalice prepoznala Dejanov glas.

– Nadam se da se ne ljutiš što te ponovo zovem ali… želio sam ti samo reći kako mi je u petak bilo predivno. Mogli bismo sve ponoviti ovog vikenda ili čak otići na večeru. Naravno, ako si se prestala ljutiti na mene zbog onih krafni – sa strepnjom je dodao.

Dok je Dora sa izrazitim zanimanjem preko stola zurila u mene osjetila sam kako mi obraze preplavljuje rumenilo. Odahnula sam kada je već u narednom trenutku dohvatila torbu i samo odmahnuvši rukom, uz ispriku kako žuri frizeru izjurila iz ureda.

– Halo, jesi li još uvijek tu? – upitao je Dejan s druge strane slušalice uočivši moje kolebanje.

– Oprosti, samo pokušavam pronaći jedan spis – slagala sam dok mi se licem razlijevao osmijeh ushićenja. Nazvao me nakon svega! Dakle, ipak mu je stalo – razmišljala sam dok mi je srce uzbuđeno tuklo. Napokon sam bila sama u uredu i mogla sam neometano razgovarati s Dejanom. Premda se moje ponašanje mirne duše moglo nazvati izdajom, jer pred Dorom i Klarom sam glumila jedno a iza leđa im radila drugo, ovoga puta me grizodušje iz nekog čudnog razloga zaobišlo. Dejan me privlačio poput magneta u to više nije bilo nikakve sumnje i po prvi put od kada sam započela sa svojim planom pomislila sam kako je možda ipak došlo vrijeme da odustanem od svega. Na koncu, kad bolje promislim, Dejan uopće nije bio loš.

– Bok Dejane, drago mi je što si nazvao. Zapravo, mislim da ti dugujem ispriku za ono od neki dan. Bilo je stvarno lijepo od tebe što si se sjetio donijeti nam krafne u ured samo riječ je o tome da smo slučajno sve tri bile na dijeti koja ne uključuje škrob i ugljikohidrate tako da…. – u iskretanju istine postajala sam sve vještija.

– Što se mene tiče, već zaboravljeno. Nego, bolje mi reci što misliš o mom prijedlogu – odahnula sam kada je odgovorio.

– Hmmmm – pravila sam se kako napregnuto razmišljam o svom odgovoru.

– Stela, očarala si me, izmaknula mi tlo pod nogama… Vjeruj mi, ne prepoznajem se. Još nikada nisam upoznao nekog tko bi tako djelovao na mene. Hoću li pretjerati ako ti kažem da mislim kako sam zaljubljen u tebe. Znam da sam dosad bio gad ali vjeruj mi, ti si me promijenila. Moram priznati kako to dosad još nijednoj nije pošlo za rukom. Bi li mi dala još jednu šansu da ti dokažem kako nisam baš onakav gad kakvim me smatraš?  – upitao je a ja sam pomislila da ne čujem dobro. Zar je ovo onaj isti bahati i napuhani Dejan od pretprošlog tjedna? Nema sumnje u to da se doista puno promijenio – konstatirala sam u svojim mislima.

– Zašto ne? Nadam se da večeras nemaš ništa u planu – začula sam se kako mu odgovaram i prije nego što sam stigla razmisliti o tome.

Još iste večeri, dok su na zadnjem sjedištu taksija Dejanove usne žudno upijale moje, znala sam da će prije biti kako zapravo nisam niti željela previše razmišljati. Premda sam opasno riskirala ljutnju svojih prijateljica jer svoje obećanje nisam ispunila do kraja u ovome trenutku sam se odlučila ne zamarati time. Možda nisam uspjela sprovesti svoj plan do kraja ali činjenica da se Dejan zahvaljujući mojoj maloj igri do ušiju zaljubio u mene pružala mi je takav osjećaj trijumfa, sreće i zadovoljstva koji se nisu mogli mjeriti ni sa čim. Po meni, misija je svakako bila uspješna. Na koncu, ne kaže se uzalud kako je u ljubavi i ratu sve dopušteno. Kako se čini Klara i Dora će se prije ili kasnije morati pomiriti s time, pomislila sam prepuštajući se Dejanovim strastvenim poljupcima.

Share on Facebook