Zbog silne želje za bebom umislila sam trudnoću

Zbog silne želje za bebom umislila sam trudnoću

Dok sam u ranim jutarnjim satima stajala na vratima restorana i zajedno sa suprugom Mladenom ispraćala goste s našeg vjenčanja osmijeh mi nije silazio s lica. Bez lažne skromnosti mogu reći kako je ovo bio najljepši dan u mom životu. Unatoč mojim strahovima vjenčanje je proteklo u savršenom redu i svi su bili zadovoljni. Čak je i moja svekrva Bernarda danas blistala nekim posebnim sjajem što joj nikako nije bilo slično.

Koliko god mi to teško padalo, od samog početka bilo je jasno da ne odobrava našu vezu. Premda sam uvijek bila ljubazna prema njoj i trudila se ugoditi joj prema meni je bila i ostala prilično suzdržana. Nisam morala previše razmišljati da bih pogodila zašto je tome tako. Znala sam da ću u njezinim očima zauvijek ostati siromašna djevojka kojoj je pošlo za rukom ugrabiti njenog lijepog, pametnog sina. Na sreću, moj svekar Jure bio je potpuno druga priča. Premda pod vidljivim utjecajem svoje supruge zavolio me i prihvatio kao rođenu kćer na čemu ću mu zauvijek biti zahvalna. Slično je bilo i s njegovom sestrom, tetkom Veronikom prema kojom sam čim sam je upoznala osjetila golemu simpatiju, a koja nam je, zajedno sa svojim suprugom, upravo dolazila u susret.  

– Djeco, hvala vam na svemu. Vjenčanje je bilo prekrasno. Vjerujem da nikada nećemo zaboraviti ovaj dan. Je li tako Šime? – obratila se prilično veselom tetku Šimi pored sebe.  

– Eh, nesrećo jedna. Opet si previše popio. Ali dobro, ovog puta ću ti oprostiti. Ne ženi se naš mali nećak svakog dana i još k tome, ovako lijepom djevojkom – konstatirala je pomilovavši me po obrazu. – Nego, nas dvoje sad idemo ća. Valja nam do podneva stići do Splita – šaljivo mu je naredila. Tetak Šime se prilično dezorijentirano zagledao u nju a potom, zaplićući jezikom, posljednji put odlučio iskušati sreću.

– Ali, medena, ne bismo li ipak radije prespavali ovdje? Kući možemo i sutra, mislim, kad malo odspavamo.

– Ah, da, a gdje bi to točno ovaj razdrljeni gospodin izvolijevao prespavati? Možda pod kojim od stolova? – narugala se. – Ne sumnjam da u ovom stanju ne bi imao ništa protiv, ali dragi, zaboravljaš kako već popodne oboje moramo biti na poslu – nije odoljela ne podbosti ga na što se Mladen i ja niti uz najbolju volju više nismo mogli suzdržati da ne prasnemo u smijeh.

– Tetka, nemoj nam zamjeriti. Što možemo kad ste nam toliko zanimljivi – ispričao se Mladen gušeći se od smijeha. Mirela i ja vam još jednom zahvaljujemo što ste svojim dolaskom uveličali našu svečanost. Bez vas ovo vjenčanje ne bi bilo isto. Nadam se da ćete uskoro pronaći vremena i posjetiti nas u našem novom domu – rekao je dok smo se opraštali.

– Naravno. Vjerujem da će do sljedećeg susreta biti još sretnih vijesti tako da ćemo ponovo imati što slaviti – ozareno je odgovorila uputivši mi pritom znakovit osmijeh.

Kada smo Mladen i ja napokon ispratili i posljednjeg gosta shvatila sam da sam prilično umorna.

– Mmmmm… napokon sami – prošaptao je moj suprug privlačeći me u zagrljaj. Kad su nam se usne spojile osjetila sam neizmjernu sreću. Napokon se ostvarilo ono o čemu sam oduvijek sanjala. Unatoč mom skromnom podrijetlu, zajedničkom voljom i naporima, kao u najljepšoj bajci, uspjeli smo se izboriti za svoju ljubav.

– Dođi draga, idemo doma. Ipak je ovo naša prva bračna noć, ili bolje rečeno jutro – našalio se uhvativši me za ruku i nakon kratke zahvale konobarima koji su užurbano raščišćavali stolove, poveo me prema izlazu.

Dok smo se mirnim gradskim ulicama vozili prema našem novom domu, nisam odoljela a da ne pomislim na moje drage prijateljice Luciju i Mirtu. Gdje su sada? Jesu li sretne poput mene ili im je život nakon izlaska iz doma postao još teži? Tako bih voljela da su danas mogle biti na mom vjenčanju….

– Spava ti se? – iz razmišljanja me prenuo Mladenov glas. – Izdrži još malo. Uskoro smo doma – brižno je rekao.

Bože, koliko volim ovog čovjeka, pomislila sam a misli su mi se i nehotice stale vraćati u prošlost. Na dan kada sam kao sedamnaestogodišnjakinja slučajno upoznala Mladena ali i neke druge događaje koji su tome prethodili a bez kojih se nas dvoje možda nikada ne bismo niti susreli.

Od kada znam za sebe bila sam štićenica doma za nezbrinutu djecu. Ondje sam izgovorila svoju prvu riječ, napravila prve korake i krenula u školu kada je tome došlo vrijeme. Nikada nisam upoznala svoje roditelje jer su kada sam imala samo pet mjeseci na povratku s ljetovanja oboje poginuli u stravičnoj prometnoj nesreći. Kako su mi kasnije pričale tete i ja sam bila u automobilu kad se to dogodilo ali zahvaljujući čudu ili božjoj providnosti prošla sam bez i jedne jedine ogrebotine. Ne mogu reći da nisam često sanjarila o tome kakav bi život bio da su moji roditelji ipak živi. Posebice kada sam malo poodrasla. Ipak, tete u domu dobro su se brinule o meni a ja sam se pomirila s takvim životom jer za drugačiji nisam ni znala. Završila sam osnovnu školu s odličnim uspjehom i premda sam obzirom na uspjeh mogla birati srednju, odlučila sam se za frizersku školu. Oduvijek sam pokazivala sklonost ka uređivanju i oblikovanju kose a najbolji pokazatelj moje vještine bile su frizure koje sam strpljivo radila na lutkama koje smo kao štićenice doma nerijetko dobivale na dar od dobrih ljudi. Baš kao i druga djeca u domu rano sam se naučila zahvalnosti a svaki pa i najmanji oblik nježnosti budio bi u meni uspomenu na roditelje. Premda sam ih pamtila samo s fotografije, često sam sanjarila o tome kakav je osjećaj naći se u toplom majčinom zagrljaju.

Upravo su plemenitost i dobrota ljudi koji su nas često darivali u domu bili razlogom što sam već u dobi od šesnaest godina odlučila pomagati onima kojima je to bilo potrebno. Uz pomoć tete Magdalene učlanila sam se u gradsku volontersku udrugu i svakodnevno dio svog slobodnog vremena posvećivala starijim i nemoćnim ljudima. Bila sam sretna što sam mogla učiniti nešto za njih pa makar to bio samo i odlazak u trgovinu po namirnice. Najveća nagrada bio je njihov zadovoljan osmijeh i pokoja krišom obrisana suza zahvalnosti neke starice koja bi nerijetko uspjela rasplakati i mene. Tako sam otprilike godinu dana kasnije na jednom domjenku u čast udruzi upoznala i Mladena. Premda mi se onako elegantan i naočit svidio već na prvi pogled jedva da sam se usuđivala i pogledati u njegovom smjeru. Smatrala sam kako u svojoj više nego skromnoj haljini i cipelama naprosto nisam dostojna takvog mladića. Još kada sam nešto kasnije od tete Magdalene doznala kako je Mladenov otac veoma ugledan čovjek, vlasnik čak nekoliko firmi koje su ujedno bile i sponzori naše udruge, u potpunosti me obuzelo malodušje.

– Mladen je najbolji i najplemenitiji mladić kojeg poznajem. Iskreno, nemam pojma zašto se cijele večeri ponašaš tako čudno umjesto da već odavna plešeš s njim? Mislim kako smo se večeras prije svega ovdje došli zabaviti. Opusti se malo – znakovito je dodala teta Veronika pritom domahnuvši Mladenu. Učinilo mi se kako se on nasmiješio u tom trenutku i poželjela sam propasti u zemlju od srama.

– Teta Magdalena, tiše malo. Ne vidite li kako je shvatio da pričamo o njemu – zacvilila sam no bilo je već kasno. Mladen nam je već prilazio.

– Pa što onda? Barem ćete se upoznati. Mladen je dobar mladić i znam da te neće razočarati – vedro je pojasnila dok sam se ja preznojavala od muke.

– Dobra večer moje dame. Za one koji to još ne znaju, ja sam Mladen – vedro je rekao uz simpatičan naklon.

– Mirela, drago mi je – uspjela sam promucati zažarenih obraza dok mi je njegov pogled milovao lice.

– Mirela, mogu li te zamoliti za ples? – upitao je. Njegov prodoran pogled natjerao me da zadrhtim od siline osjećaja koji su me odjednom obuzeli.

– Rado, ali…. Ja baš i ne znam plesati – tiho sam odgovorila.

– U tom slučaju, dopusti mi da te poučim – rekao je pruživši mi ruku. Dok me vodio prema plesnom podiju osjetila sam blagonaklon pogled tete Magdalene na sebi.

Bože, je li ovo ta ljubav o kojoj sam toliko slušala? Mogla bih i umrijeti u njegovom naručju – razmišljala sam topeći se od miline dok smo uz glazbu, potpuno obuzeti jedno drugim pomalo nespretno pokušavali uskladiti plesne korake.

– Mirela, nadam se da te neću uplašiti ako ti kažem da si ti najljepša djevojka koju sam ikada vidio – promrmljao je u jednom trenutku kad sam u navali potpunog blaženstva naslonila glavu na njegovo rame. I to je bilo to.

Suvišno je reći kako smo već narednih dana Mladen i ja postali nerazdvojni. Unatoč njegovom zahtjevnom radnom vremenu koristili smo svaku priliku da što češće budemo zajedno. Nije mi dugo trebalo da shvatim kako sam zaljubljena u njega. Kad mi je priznao da su i njegovi osjećaji prema meni isti bila sam sretnija no ikad. Naš odnos je od samog početka bio pun poštovanja i uzajamne ljubavi. Mogli smo satima razgovarati o nekoj temi a da nam ona ne dosadi. Silno su me zabavljale njegove  šale i dosjetke. Voljela sam način na koji hoda, govori, smije se….

Uskoro me Mladen pozvao k sebi na večeru kako bih upoznala njegove roditelje. Živio je u golemoj kući na periferiji čija me ljepota ostavila bez daha. Sve u njoj bilo je uređeno do posljednjeg detalja. Premda mi je njegova majka, gospođa Bernarda po ulasku u kuću prva pružila ruku, odmah sam osjetila kako u njezinom stavu nema nimalo topline. Što se nje ticalo, nisam bila dobrodošla u ovoj kući, u to nije bilo nikakve sumnje. Hladno me odmjerila od glave do pete a tada pomalo razmetljivo počela nuditi raznim aperitivima od kojih za većinu nikada nisam niti čula a kamoli kušala.

– Hvala vam gospođo Bernarda, no radije bih popila sok – ljubazno sam odgovorila pri čemu mi nije promakao njen podrugljiv osmijeh.

Mladenov otac bio je sušta suprotnost svojoj supruzi. Kad se kasno na večer napokon pojavio u blagovaonici i sa širokim osmijehom na licu ljubazno ispričao zbog kašnjenja u trenu je osvojio moje srce. Ne samo da su otac i sin nalikovali kao jaje jajetu, već im je, čini se, i narav bila ista. Razgovor koji je dotad zapinjao, zahvaljujući gospodinu Juri uskoro se pretvorio u vedru i zanimljivu konverzaciju i napokon sam se malo uspjela opustiti.

Premda je večer na koncu ispala dobro, lagala bih kada bih rekla da od tog dana zahvaljujući ponašanju gospođe Bernarde nisam počela osjećati nesigurnost u našoj vezi. Neprekidno sam se opterećivala mislima o tome kako ni po čemu nisam ravna Mladenu i njegovoj obitelji i da će našoj vezi, koliko god se voljeli, prije ili kasnije ipak doći kraj. Mladen je fakultetski obrazovan mladić s direktorskom pozicijom u tvrtci svog oca čije carstvo će uostalom i naslijediti jednog dana, a tko i što sam ja? Štićenica doma i potencijalna frizerska pomoćnica čija sveukupna imovina stane u kakvu osrednju putnu torbu. Mladen zaslužuje nekog boljeg od mene, nekog tko će mu biti ravan, usrećiti ga…. – razmišljala bih noću natapajući jastuk suzama.

Činilo se kako je Mladen jedne večeri dok smo sjedili za večerom u romantičnom restoranu ipak opazio promjenu na meni. Bila sam jako nervozna i po prvi put od kada smo bili u vezi nisam pronalazila riječi kojima bih započela razgovor. Dok sam s knedlom u grlu nervozno gužvala jelovnik Mladen se zabrinuto zagledao u mene.

– Što je ljubavi? Nešto te muči? Daj reci mi – navaljivao je dok sam uzaludno smišljala prave riječi.  

– Mladene, ja…. Jako te volim ali… Mislim da zaslužuješ bolju djevojku i da ćeš biti sretniji bez mene – uspjela sam promucati dok mi se srce kidalo od tuge.

– Molim? Mirela, zaboga, što to govoriš? – upitao je vidno šokiran. – Tvoje riječi nemaju nikakvog smisla. To što si ti….

– Što?! No, hajde, ne možeš to ni izgovoriti, zar ne?! – histerično sam vrisnula.

– Umiri se, molim te. Nisam mislio ništa loše. Dapače. Divim se osobama poput tebe koje unatoč životnim nedaćama uspiju izboriti svoje mjesto pod suncem. Mirela, ti si divna osoba i jako te volim. Moje srce kuca samo za tebe i tako će biti zauvijek bez obzira na sve. Upravo ovdje i sad ti namjeravam dokazati kako to mislim ozbiljno – tajanstveno je dodao petljajući po džepu sakoa.

– Ljubavi, hoćeš li se udati za mene? – zaprepastilo me kada je iskopavši prsten iznenada kleknuo pred mene. Dok je nekoliko znatiželjnika za susjednim stolovima sa zanimanjem pratilo rasplet situacije nekoliko trenutaka nisam uspijevala progovoriti ni riječi. Koliko god da sam maštala o ovome, ni u najluđim snovima nisam očekivala da bi me Mladen te večeri mogao zaprositi.

– Molim te pristani. Ti si nešto najljepše što mi se ikad dogodilo – dodao je opazivši moju zbunjenost. Njegov molećiv pogled pun ljubavi govorio je više od tisuću riječi. U trenu sam zaboravila na svoje strahove i odlučila kako ću sa svoje strane učiniti sve da usrećim Mladena.

– Oh, ljubavi moja, pristajem. Udat ću se za tebe – prošaptala sam sa suzama u očima na što me Mladen, lud od sreće snažno privukao u zagrljaj.

Dok smo kolnim prilazom ulazili u dvorište našeg novog doma, nisam odoljela a da se ne prisjetim svakodnevnih posjeta svoje svekrve Bernarde i njenih neprekidnih prigovora dok je trajalo njegovo uređenje. Ponašala se kao da je kuća koju je kupio Mladen njeno osobno vlasništvo, a ona sama, njen nadglednik. Dok je trajalo uređenje često je prigovarala majstorima zbog, prema njezinom mišljenju loše obavljenog posla čime me nebrojeno puta znala dovesti u neugodnu situaciju. Gotovo uvijek je nastojala nametnuti svoje mišljenje što meni nikako nije bilo po volji no šutjela sam zbog Mladena.

– Mirela, mislim da bi ona slika puno bolje stajala na suprotnom zidu. I zašto si pobogu onu lončanicu stavila ondje u kut gdje nema dovoljno svjetlosti? Dušo, ti doista nemaš pojma o uređenju doma ali nije ni čudo kad si ravno u ovu obitelj došla zna se od kud – niti u jednoj prilici nije propuštala da me ne podbode i ne nabije na nos moje skromno podrijetlo. Jednog dana takva situacija mi je uistinu postala neizdrživa i sve sam priznala Mladenu.

– Žao mi je što ti to moram reći ali mislim da me tvoja majka baš i ne voli. Ništa što učinim njoj nije dovoljno dobro. Stalno mi zbog nečeg prigovara. Što će tek biti sad kad se vjenčamo – započela sam prethodno pročistivši grlo. 

– Ne brini ljubavi. Mama uopće nije loša, samo je navikla da sve uvijek bude po njezinom. Ipak je oduvijek bila jedina žena u kući – našalio se privlačeći me u zagrljaj.

– Nadam se – promrmljala sam nadajući se svim srcem da je u pravu.

Vrijeme nakon vjenčanja protjecalo nam je kao u snu. Nakon osmodnevnog medenog mjeseca koji smo proveli u Beču naš život se ponovo vratio u kolotečinu. Dok je Mladen bio na poslu ostajala bih doma i brinula da ondje sve bude u redu. Voljela sam kuhati i često sam ugošćavala Mladenovu mnogobrojnu rodbinu. Kada je on bio sretan, bila sam sretna i ja. Osjećala bih nesigurnost jedino onda kada bi nam u posjet došla Bernarda, njegova majka. Moja svekrva bi redovito obilazila sve prostorije u kući i svojim rendgenskim pogledom pretraživala i najmanju nepravilnost poput samo njenom oku vidljive niti paučine ili pokojeg zrnca prašine. Premda sam oduvijek bila uredna i puno pažnje pridavala čistoći moja svekrva bi nekim čudom uvijek pronašla razlog za prigovor.

Kako je vrijeme odmicalo gotovo da nije bilo dana a da nam ne bi došla u posjet. Njena svakodnevna tortura mi je sve više smetala ali naprosto nisam znala kako tome stati na kraj a da pritom ne povrijedim Mladena. Uskoro mi je sinulo i ozbiljno sam počela razmišljati o tome da se i ja zaposlim. Posebice, kada je Mladen zbog posla počeo sve više izbivati iz kuće. Dogodilo se da je moj svekar odlučio otvoriti novu podružnicu u jednom primorskom gradiću i Mladen je često morao na poslovni put. Jednog jutra odlučila sam posjetiti obližnji frizerski salon i ondje iskušati sreću. Nitko nije bio sretniji od mene kada sam još istog popodneva uspjela dobiti posao. Jedva sam čekala da se Mladen vrati iz Primoštena kako bih mu rekla sretnu vijest.

Neko vrijeme život nam je tekao u radu i slozi. Kada sam tri godine kasnije uspjela dobiti i stalni posao nitko nije bio sretniji od mene. Bio je to velik dan u mom životu. Te subotnje večeri odlučila sam pripremiti raskošnu večeru kako bih sa svekrom, svekrvom i nekolicinom prijatelja podijelila svoje veselje. Nisam propustila pozvati čak ni tetku i tetka iz Splita jer su mi oboje još od prvog susreta istinski prirasli srcu.

Dok sam dovršavala posljednje detalje oko večere bila sam pomalo nervozna. Mladen je javio kako će zbog neodgodivog sastanka zakasniti na večeru što me prilično zabrinulo. Iskreno, pomalo sam se pribojavala svekrvinog ponašanja za vrijeme njegova odsustva. U takvim situacijama njezine primjedbe su znale biti itekako okrutne što mi je doista teško padalo, posebice ako bismo još pritom bili u društvu. Posebno sam strahovala od njezine reakcije kad shvati da večeru ne namjeravam poslužiti na porculanskim tanjurima koje smo dobili od nje kao svadbeni dar, već na puno običnijim koje sam za ovu prigodu kupila sama, vlastitim novcem.

Zvono na ulaznim vratima prenulo me iz razmišljanja i požurila sam otvoriti. Nisam se morala previše zamarati mislima o tome tko je prvi večerašnji gost pred vratima jer sam to već ionako znala.  

– Draga, izvrsno izgledaš u toj plavoj haljini premda ti, ako mene pitaš, zelena boja ipak bolje pristaje uz oči – zacvrkutala je moja svekrva čim sam joj otvorila vrata. Duboko sam udahnula kako bih se primirila.

– Hvala, i vi ste jako elegantni večeras – ljubazno sam odvratila zatvarajući vrata dok se ona u svom stilu znatiželjno ogledavala oko sebe.

– Zaboga, Mirela, nisam li ti već sto put napomenula kako ova slika na zidu ne stoji ravno. Što će pomisliti tvoji gosti kad vide takvu šlampavost – nije odoljela a da me ne podbode. Premda bih joj najradije odbrusila kako ta slika tu stoji već pune tri godine te da večeras nikoga nisam pozvala u razgledavanje stana već na opušteno i ugodno druženje uz večeru, uspjela sam se suzdržati na vrijeme.

– Zar Mladen još uvijek nije došao? Bože, sad ću se osobno morati pobrinuti da sve bude kako treba – rekla je uz dramatičan uzdah.

– Ne brinite, sve je već spremno. Večera je u pećnici, a kolač se hladi – odgovorila sam što sam mirnije mogla. Nisam morala dvaput ponoviti a moja svekrva je već požurila u kuhinju i najprije zavirila u pećnicu a potom i u hladnjak. Ako sam se i ponadala u sebi da bih od nje mogla dobiti kakav kompliment u vezi s večerom u koju sam uložila puno truda, sve moje nade pale su u vodu čim je progovorila.

– Mirela, bojim se da ti je meso prepečeno a ni kolač mi se nekako ne čini najboljim. Nisi trebala stavljati toliko vrhnja na njega – pakosno je dodala na što su me u očima zapekle suze. Bože, zašto me ta žena ne voli? Što sam joj učinila da barem jednom ne može biti ljubazna prema meni, pomislila sam a tada mi je sinulo. Bernarda me možda ne želi prihvatiti kao snahu ali kao majku svog unučeta će to morati. Mladenovo dijete će sigurno otopiti led oko njenog srca. Naravno, kako se samo ranije nisam toga sjetila. Ionako je već vrijeme da ozbiljno poradimo na bebici – moje raspoloženje se odmah popravilo. S osmijehom na licu zamolila sam Bernardu da se raskomoti i požurila urediti se.

Bila sam presretna kad se nešto kasnije pojavio i Mladen a odmah za njim i tetak i tetka iz Splita. Unatoč dugotrajnom putovanju oboje su bili izvrsno raspoloženi i uskoro se kućom zaorio uzbuđeni žamor.

– Mirela, dušo, izgledaš bolje no ikad. Valjda bi mi rekla da si…. – znakovito je započela tetka Veronika šaljivo priprijetivši prstom.

– Žao mi je što vas moram razočarati ali zasad ništa od toga – nasmijala sam se.

– Pri čemu se naravno ne može reći da ne radimo na tome – nadovezao se i Mladen na što smo svi prasnuli u smijeh. Odahnula sam shvativši kako se čak i moja svekrva nasmijala njegovoj šali. Moram priznati da mi se ovako nasmijana sviđala puno više no inače.

– Znaš, ljubavi, svidio mi se onaj razgovor o bebi večeras. Ti, ja i naša beba, što kažeš.…. – započela sam te noći dok smo prepuni ugodnih dojmova zagrljeni ležali u krevetu.

– Mmmmm…. Jedva čekam. Što se mene tiče možemo se odmah baciti na posao – našalio se ljubeći me. Dok sam se prepuštala njegovim poljupcima u mislima sam već mogla vidjeti našu malu sretnu obitelj.

Dva tjedna kasnije bila sam pomalo razočarana kada sam u uobičajeno vrijeme dobila mjesečnicu.

– Nemoj biti tužna ljubavi. Ne sumnjam kako ćemo već uskoro postati roditelji male prelijepe djevojčice koja će ti u potpunosti nalikovati – tješio me Mladen kada sam se te večeri šćućurila u njegovom naručju.

Prošlo je tako još nekoliko mjeseci a ja nikako nisam uspijevala zanijeti. Iz mjeseca u mjesec sve teže sam se mirila s neuspjehom. Kao sumanuta počela sam izračunavati plodne dane no unatoč tome mjesečnica mi je i dalje dolazila na vrijeme. Željela to ili ne, postajala sam sve očajnija. Svoje nezadovoljstvo pokušavala sam utopiti u poslu i radila sam više no ikad. Izgubila sam apetit i iz dan u dan postajala sve mršavijom. Počela sam se uvjeravati kako sam neplodna što je dodatno narušilo moje ionako već krhko samopouzdanje. Grizla sam se i tiho patila u sebi jer svojim turobnim mislima nisam željela zamarati Mladena. A onda sam jednog jutra jednostavno odlučila otići ginekologu. Dvoumila sam se između dvojice stručnjaka stoga sam se za svaki slučaj kod obojice predbilježila za pregled.

Prvi pregled protekao je u redu a moje iznenađenje nije moglo biti veće kada je doktor rekao da sam savršenog zdravlja.

– Gospođo, s vama je doista sve u redu i ne biste trebali imati problema sa začećem. Možda ste samo pod stresom. Pokušajte se malo opustiti. Vjerujte mi, sve drugo doći će samo od sebe. Prepisat ću vam vitamine i minerale kako biste malo ojačali imunitet a vi samo učinite kako sam vam savjetovao – naglasio je stisnuvši mi ruku u znak ohrabrenja.

Zacijelo bih se unatoč njegovim riječima nastavila gristi da mi to isto, samo nekoliko sati kasnije nije potvrdio i drugi doktor. Što je to onda sa mnom? Zašto ne mogu zanijeti? – razmišljala sam dok sam se vraćala kući.

Te večeri bili smo pozvani na večeru povodom svekrvinog rođendana. Premda nisam bila osobito raspoložena Mladen se činio silno uzbuđenim što će nakon nekoliko tjedana mukotrpnog rada ponovo vidjeti rodbinu na okupu tako da nisam imala srca odbiti ga.

Zažalila sam već nekoliko sati kasnije dok smo za ukusno postavljenim stolom moje svekrve ispijali aperitiv dobrodošlice. Mladen je nakratko s ocem otišao u podrum po vino kad mi se svekrva zavjerenički unijela u lice.

– Nadala sam se da bismo večeras mogli imati dvostruko slavlje. Nije da se pletem, ali ne mislite li da bi vam nakon gotovo četiri godine braka već stvarno bilo vrijeme za potomke? – slatkorječivo je upitala.

– Ne brinite, sve u svoje vrijeme – odbrusila sam uz namješten osmijeh. Bože, mora li ta žena uvijek biti ovako neugodna i zabadati nos tamo gdje mu nije mjesto? Kao da mi i ovako već nije dovoljno teško – uzrujano sam pomislila. Nije da nisam poštovala svoju svekrvu no ovom neumjesnom primjedbom uspjela me u potpunosti izbaciti iz takta. Što se mene ticalo večera mi je bila potpuno upropaštena jer sam istog trenutka potpuno izgubila tek. Ostatak večeri glumila sam veselje premda sam u sebi pucala po šavovima i jedva čekala da krenemo doma.

Otprilike mjesec dana kasnije u noći iz sna me prenuo snažan osjećaj mučnine. Jedva sam se uspjela dovući do kupaonice. Kada sam napokon prestala povraćati zagledala sam se u svoj blijedi odraz u zrcalu. U salonu je posla više no ikad. Ne smijem se sad još i razboljeti, pomislila sam prije negoli sam osjetila novu navalu mučnine.

– Dušo, jel sve u redu? – nakon nekog vremena začula sam Mladenov glas iza leđa.

– Sad ponovo jest. Zacijelo sam samo pojela nešto loše – odgovorila sam nagnuta nad zahodsku školjku dok mi se znoj cijedio licem.

– Sigurno? Jako si blijeda. Nije ni čudo kad u posljednje vrijeme jedeš kao ptičica. Dođi, vodim te u krevet – zabrinuto je rekao.

Nekoliko dana kasnije slična situacija ponovila se i u salonu. Upravo sam jednoj mušteriji skidala uvijače s kose kad mi se zacrnjelo pred očima. Uhvatila sam se za naslon stolice boreći se s nesvjesticom. Ni sama ne znam kako sam se uspjela zadržati na nogama.

– Gospođo, jeste li dobro? – vrisnula je gospođa ispred mene poskočivši iz naslonjača.

– Dođi, Mirela. Posve si žuta u licu. Moraš na zrak – zabrinula se i Vera, moja šefica koja je odmah shvatila što se događa.

Čim smo izašle van osjetila sam kako mi se ponovo vraća snaga.

– Oprosti, Vesna, doista ne znam što mi je bilo. Odmah ću se vratiti poslu – opravdavala sam se.

– Ne dolazi u obzir. Odmah ideš ravno u krevet. U tvom stanju odmor će ti itekako koristiti – dodala je uz znakovit osmijeh. Najprije uopće nisam shvatila što mi pokušava reći a tada mi se licem razlio osmijeh.

– Mislite da sam….

– A što bi drugo moglo biti u pitanju? Mlada si, zdrava. Uostalom, i sama sam u prvoj trudnoći imala slične simptome. Mučnina i nesvjestica doista znaju biti gadna stvar – uvjeravala me. Bože, da li je moguće da sam doista trudna? Istina, mjesečnica mi malo kasni…Pa naravno, prava sam glupača. Kako to da ranije nisam shvatila što mi se događa? – ushićeno sam pomislila.

Odjednom više nisam mogla dočekati da napokon dođem kući i priopćim Mladenu kako ćemo uskoro postati roditelji. Baš kako sam i pretpostavila, sretnu vijest je dočekao sa širokim osmijehom na licu.

– Oh, ljubavi, pa to su predivne vijesti. Volim te, tako te volim – nije prestajao ponavljati ljubeći me.

Bilo je predivno znati da napokon nosim toliko željenu bebu. Premda sam i dalje često osjećala mučninu i slabost nisam se zabrinjavala zbog toga. Uz svesrdnu pomoć moje šefice, rad u salonu svela sam na minimum i osjećala se bolje no ikad. Čak je i moja svekrva prilikom narednog obiteljskog ručka opazila promjenu na meni.

– Mirela, nešto nam tajiš, priznaj. Da nisi napokon trudna? – nije odoljela a da me ponovo ne podbode. Začudo, ali ovoga puta njezin pomalo zlobni komentar ostavio me potpuno mirnom.

– Bernarda, molim te – nelagodno ju je opomenuo moj svekar. Premda sam vijest o trudnoći još neko vrijeme namjeravala zadržati za sebe, više se naprosto nisam mogla suzdržati.

– Čini se da jesam. Nadam se da ste napokon sretni – obratila sam se svekrvi na što se ona preneraženo zagledala u mene. Bilo je to ujedno i prvi put da sam joj se suprotstavila bez straha i činilo se kako ju je ta činjenica na nekoliko trenutaka ostavila potpuno zatečenom. 

– Oh, pa, u tom slučaju…. Vam čestitam. Dakle, uskoro ćemo postati djed i baka – pomalo zbunjeno se obratila svekru. – I, jesi li već bila kod doktora? Što kaže? S bebom je sve u redu, zar ne? – odjednom me stala zasipati pitanjima.

– Nisam još. Trudna sam tek dva mjeseca ali svakako ću to učiniti čim prije  – obećala sam.

Zacijelo bih i napravila tako da me narednih dana nije uhvatila gadna prehlada zbog koje nisam mogla čak ni na posao. Imala sam povišenu temperaturu a zbog trudnoće nisam željela uzimati lijekove tako da sam gotovo tri tjedna ostala prikovana uz krevet. Srećom, Mladen je uzeo godišnji odmor i cijelo vrijeme bio uz mene. Kada sam napokon ponovo stala na noge odlučila sam najprije dovesti u red kuću koja je nakon višednevne nebrige izgledala potpuno zapušteno. Unatoč napornom radu po kući popodnevni sati bili su rezervirani za obilazak dućana s dječjom robicom. Uživala sam birajući kompletiće i ostale potrepštine za svoju bebu.

Upravo za jednog takvog posjeta dućanu, učinilo mi se da sam u utrobi osjetila čudan trzaj. Premda sam dobro znala da je takvo što još uvijek nemoguće uspjela sam se uvjeriti kako se u meni pomaklo upravo moje dijete.

Večer prije nego što sam se naručila za pregled uslijedio je šok kojeg se i danas trudim zaboraviti. Mladen i ja smo zagrljeni sjedili pred televizorom kad sam osjetila čudnu toplinu među nogama. Kao sumanuta pojurila sam u kupaonicu gdje me dočekalo stravično iznenađenje. Krvarila sam, i to prilično obilno. Sjećam se još jedino svog vriska nakon čega sam se onesvijestila.

Nešto kasnije probudila sam se u bolnici. Prvo što sam ugledala bilo je Mladenovo izmučeno lice.

– Što se dogodilo našoj bebi? Molim te, reci mi da je sve u redu – vrisnula sam.

– Šššš… umiri se, dušo, žao mi je, ali nije bilo nikakve bebe.

– Kako to misliš? Što ste učinili mom djetetu? Tužit ću ovu bolnicu i tebe zajedno s njom – zaurlala sam istrgnuvši cjevčicu s infuzijom koja mi je bila priključena na ruci.

Nešto kasnije, pod utjecajem injekcije za smirenje ponešto sam uspjela doći k sebi. Doktor Vidić, kako se predstavio bez sustezanja mi je rekao kako nikada nisam bila trudna te da su svi simptomi koje sam osjećala bili samo plod moje velike želje da pošto poto ostvarim majčinstvo.

– Napominjem kako ste fizički potpuno zdravi. Izostanak mjesečnice zacijelo je bio usko povezan s jakom prehladom koju ste mi spomenuli. Ne sumnjam kako je sve ovo prilično stresno za vas. Umišljena trudnoća nije rijetkost ali uvjeren sam da svaki takav slučaj ima neke dublje korijene. Obzirom na situaciju, možda ne bi bilo loše da potražite stručnu pomoć. Ipak sam ja samo ginekolog – napomenuo je pomilovavši me po kosi. Duboko u sebi znala sam da je u pravu i obećala sam kako ću to učiniti čim izađem iz bolnice.

Dva dana kasnije oko podneva sam otpuštena iz bolnice. Mladen je u to vrijeme bio na poslu i upravo sam se spremala pozvati taksi kad se ispred mene zaustavio automobil. Nemalo sam se iznenadila kad sam u njemu ugledala svoju svekrvu.

– Mirela, molim te dopusti mi da te odvezem doma. Doista mi je žao zbog svega što se dogodilo – doviknula mi je kroz prozor.

– Ne mora vam biti. Sve je u redu. Bit ću dobro – odgovorila sam dok su mi se oči punile suzama.

– Ne mislim na to, već na ono kako sam se u većini slučajeva odnosila prema tebi – rekla je izlazeći iz automobila. – Iskreno, oduvijek sam znala da nisi loša djevojka samo… Nisam se mogla pomiriti s tim da ću ljubav svog sina odsad morati s nekim dijeliti. Sad shvaćam koliko je to bilo sebično. Možeš li mi oprostiti? – promuklo je upitala. Nisam mogla povjerovati kada sam shvatila da Bernarda plače.

– Molim te, daj mi priliku da ti dokažem da uopće nisam onakva baba roga kakvu sam voljela glumiti. Kunem se da mi je žao – preklinjala je dok sam se pravila da razmišljam.

– Ipak ste vi majka čovjeka kojeg volim više od života. Što može biti većim razlogom da pokušamo ispočetka – odgovorila sam prije nego što sam i sama dala oduška suzama koje su prijetile ugušiti me.

Share on Facebook