Život kao u sapunici brzo mi se obio o glavu

Život kao u sapunici brzo mi se obio o glavu

– Brzo, što čekaš?! Otvaraj, repriza serije samo što nije počela! – odahnula sam kada sam u večernjim satima kroz zvučnik interfona začula uzbuđeni glas svoje prijateljice Mirne.

– Oh, Bože, uplašila si me. Mislila sam da je provalnik – rekla sam kroz osmijeh dok sam joj nešto kasnije, unatoč svemu dobro raspoložena otvarala vrata.

– Da baš! Kao da bi se ijedan provalnik uopće potrudio zvoniti – podrugnula se gurajući mi u ruke bocu vina. – Nego, mogla bi nam naručiti pizzu. Maločas sam se vratila iz grada i nisam stigla još ništa pojesti – nastavila je grabeći prema dnevnoj sobi nakon čega joj se pogled po tko zna koji put zaustavio na golemoj plazmi na zidu, rođendanskom daru mog supruga Stjepana.

 – Moj Bože, Irena, da mi kojim slučajem nisi prijateljica, umrla bih od zavisti, znaš? Imaš super muža koji radi u inozemstvu tako da uopće ne moraš raditi, stan kakav se samo poželjeti može, samo si, nemoj se ljutiti, malčice dosadna. Da sam kojim slučajem ja na tvom mjestu ne bih samo mislila na uređenje stana…– nabrajala je u nedogled spuštajući se na trosjed dok sam utipkavala broj obližnje pizzerije.

– Izuzme li se da stan o kojem govoriš još uvijek nije otplaćen, dakle, nije i službeno naš, pretpostavljam da sam imala sreće što sam upoznala Stjepana – prekinula sam je kad sam napokon naručila pizze usput bacivši čeznutljiv pogled prema fotografiji svog supruga koja je stajala na komodi. Prokleta tuđina. Kada bi samo znao koliko mi nedostaješ, pomislila sam no nisam to izrekla naglas. Znala sam da ne smijem previše razmišljati o svom suprugu koji je u ovom trenutku iscrpljen od napornog posla zacijelo već spavao ondje u dalekoj Švedskoj. Da se barem taj njegov posao nije toliko otegnuo. Još samo koji mjesec i opet ćemo biti zajedno, i protiv volje sam nastavila razmišljati.

– Daj, nemoj mi reći da opet razmišljaš o njemu. Ženo božja, pa što je tebi?! Samo Stjepan pa Stjepan. Olabavi malo. Opusti se. Imaš sve uvjete da živiš kao kraljica a ponašaš se kao neka opatica. Uostalom, u braku si već sedam godina – odglumila je zijevanje. – Prilično dosadno, zar ne? Nemoj biti luda. Zamisli samo koje mogućnosti imaš kao žena sad kad ti je dragi daleko. Pobogu, zašto ja nisam na tvom mjestu. Gdje bi mi bio kraj – namignula mi je svojim obilno našminkanim očima opazivši moju zamišljenost. Premda joj to nisam mogla reći u lice, ovakav tijek razgovora mi se nikako nije sviđao. Istini za volju, nas dvije smo oduvijek bile sušta suprotnost. Za razliku od mene koja sam od kada znam za sebe bila mirna i povučena, Mirna je bila pravi vražić. Iako na pragu tridesete, udaja joj kako se činilo još uvijek nije bila niti na kraj pameti. Premda joj to novčane mogućnosti baš i nisu dopuštale oduvijek je bila pravi hedonist a omiljena poštapalica joj je bila ona, u se, na se i podase. Unatoč tome, bila mi je bila jedina bliska prijateljica i nisam je željela povrijediti stoga sam se baš kao i uvijek trudila sve preokrenuti na šalu.

– Ma vidi ti nju. A što bih trebala? Stjepanov teško zarađeni novac trošiti šakom i kapom na bespotrebne gluposti poput skupih krpica? – upitala sam no Mirna je svoju pozornost već usmjerila na događaje na tv ekranu.

– Ššššš… počinje… Oh, moj bože, pogledaj samo ovu Huanitu…Kakvu haljinu ima. A kako je tek lijepa u njoj. No, nije ni čudo kad je puna love. Ni frizura joj nije loša, zar ne? Pretpostavljam da su u pitanju ekstenzije – promrmljala je više za sebe grizući donju usnu što je uvijek činila kad bi bila duboko koncentrirana na nekoga ili na nešto.

– Znaš što? Jučer sam u gradu vidjela haljinu sličnu njezinoj. Odmah sutra ju idem kupiti makar zbog toga morala otići u minus. Baš me briga! Ne kaže li se ionako kako je život samo jedan – nakon nove čaše vina koje je ispila na prazan želudac jezik joj se sve više zaplitao. Odahnula sam kad je na vratima zazvonilo zvono, što je značilo da su naše pizze napokon stigle.

– Oh, a pogledaj ovog Jose Andreasa, pravi muškarac a ne kao ovi naši šmokljani. Zašto ja nemam sreće da upoznam samo jednog nalik njemu – dok sam odlazila u hodnik iza leđa sam još uvijek mogla čuti njen sada već i prilično pospani glas.

Nekoliko minuta kasnije, kad sam se s pizzama rukama ponovo vratila u dnevnu sobu Mirna je ispružena na trosjedu čvrsto spavala. Nije mi preostalo ništa drugo već isključiti televizor i krenuti na spavanje.

Narednog jutra probudila me čudna buka koja je, kako se činilo dopirala iz dnevne sobe.

– Jutro stara. Nadam se da se nećeš ljutiti što sam odlučila napraviti manji razmještaj. Znaš, prema feng shui metodi ovome trosjedu ovdje nikako nije mjesto. Isto vrijedi i za komodu za koju bi svakako bilo bolje da stoji na zapadnom zidu sobe. Samo, uh, čini se kako ću za nju trebati tvoju pomoć – otpuhivala je bezuspješno ju pokušavajući pomaći s mjesta.

– Mislim da to ipak neće biti potrebno. I Stjepan i ja se slažemo kako je naš stan vrlo udoban. Osim toga, ni on ni ja nismo pretjerani ljubitelji promjena tako da… – nakašljala sam se pokušavajući time prikriti svoju nelagodu kad se Mirna povrijeđeno zapiljila u mene.

– U redu, kako želiš. Samo sam željela pomoći – slegnula je ramenima. – Danas ne moram raditi, to jest, zatražila sam slobodan dan. Imam užasnu glavobolju i nadala sam se kako bi je moglo rastjerati malo fizičke aktivnosti. Oh, glupe li mene, kako se samo ranije nisam dosjetila kako i šoping spada u to – lupnula se dlanom po čelu  da bi već u sljedećem trenutku pojurila u kupaonicu.

– Nemoj samo stajati tu i gledati me. Uredi se jer i tebe vodim sa sobom. Na koncu, potreban mi je iskren savjet vezan uz haljinu. Nije baš jeftina – povikala je iz kupaonice na što mi nije preostalo ništa drugo već nasmijati se. Da, to je bila ona Mirna koju sam voljela i čijoj nepresušnoj energiji sam se oduvijek divila. Nepredvidiva i uvijek spremna na akciju čak i u najekstremnijim uvjetima kao što je to primjerice bio jutarnji mamurluk.

Sat kasnije kaskala sam za Mirnom koja je poput tajfuna svojim rendgenskim pogledom skenirala unutrašnjost već četvrtog butika po redu.

– Ma nije moguće. A zaklela bih se da sam je vidjela baš ovdje – poput djeteta je uprla prstom na jednu od izložbenih lutaka aludirajući time na haljinu koja joj se očito tako silno svidjela. – Ili ipak… – dvoumila se. – Možda u onom drugom butiku. Doista više nisam sigurna – nesigurno je nastavila.  – Dođi, idemo dalje. Sigurna sam da ću je već pronaći – iznova me povukla za sobom.

-Mirna, nije li dosta za danas? Nije baš da ti toliko treba ta haljina, zar ne? Uostalom, nisi li rekla kako je bila prilično skupa i da bi zbog nje morala otići u minus na računu tako da bi ovo možda trebala shvatiti kao prst sudbine – trudila sam se dozvati je k pameti dok nije bilo prekasno.

– Iskreno, ne bih se baš okladila u to. Gle, oprosti, ali nisam baš bila potpuno iskrena s tobom. Riječ je o tome da je haljina zapravo bila na sniženju – posramljeno je promucala na što niti uz najbolju volju nisam mogla ostati ravnodušna.

– U redu, tada ćemo još malo prošvrljati gradom – odgovorila sam na što mi se Mirna oduševljeno bacila oko vrata.

Kada niti nekoliko sati kasnije, nakon što smo obišle doslovce cijeli grad a meni noge otpadale od boli Mirna nije uspjela pronaći ono što je tražila lice joj se snuždilo kao u djeteta.

– Što ću sad? A tako sam je željela – zakukala je a ja sam se mogla zakleti kako su joj u tom trenutku u očima zablistale suze.

 – Znaš što? U prvom butiku imaš čast izabrati haljinu kakvu god želiš. Ja častim. Samo da napokon možemo kući – promumljala sam spustivši se na prvu klupu kako bih nakratko izula cipele i protrljala svoje sada već otečene gležnjeve.

– Što? Šališ se?! Oh Irena, doista si pravo srce – oduševljeno je pljesnula rukama i kako se činilo, već istog trena ponovo bila spremna na akciju zvanu kupovina. Ali tada joj se pogled spustio na moja bolna, crvena stopala i licem joj se istog trenutka razlilo suosjećanje.

– Oh, sirotice, vidim nažuljale su te cipele. Možda bi trebala kupiti nešto udobnije. Hej, znam izvrsnu prodavaonice obuće u blizini i koliko znam upravo su u tijeku akcije….

– Obzirom da ću u protivnom šetnju morati nastaviti bosa, priznajem kako ti ideja uopće nije loša – po prvi put u životu, moja malenkost, inače mrziteljica šopinga, složila se s Mirnom.

Nešto kasnije, dok smo se nakrcane vrećicama ali zato izvrsno raspoložene Mirna i ja vraćale u moj stan nisam nimalo žalila što sam tog popodneva u šopingu potrošila gotovo cijelu Stjepanovu plaću. Ma kvragu, valjda si mogu ponekad priuštiti malo zadovoljstva i misliti i na sebe a ne samo na uređenje stana. Uostalom, bilo je baš zabavno a Stjepan se sigurno neće ljutiti što sam umjesto na novu tuš kabinu kako smo se dogovorili sav novac potrošila na ovaj predivan komplet, i cipele, ah da, i one srebrne naušnice, pa i parfem… – razmišljala sam uspinjući se stubama dok je panika u meni polako ali sigurno sve više rasla. Do tog trenutka nisam bila ni svjesna da sam danas kupila toliko toga od čega mi barem polovica zapravo uopće nije bila potrebna. Ipak, sada je bilo kasno kajati se i kako Mirna ne bi shvatila što se događa na licu sam zadržala grimasu koja je trebala nalikovati zadovoljnom osmijehu.

– Ma pogledaj samo taj osmijeh pun zadovoljstva! I sad mi još samo jednom reci kako šoping nije najzabavnija stvar na svijetu posebice kad čovjek ima novca, zar ne? – vedro je upitala Mirna trgnuvši me iz misli.

– Naravno. Morat ćemo ovo čim prije ponoviti – odgovorila sam joj i već sljedećeg trenutka požalila zbog toga. Prije negoli sam stigla ispraviti pogrešku Mirna me oduševljeno primila za ruku.

– Doista?! Ne šališ se?! Oh, ti si najbolja prijateljica na svijetu. Usput, još jednom, puno ti hvala za one dvije haljine koje si mi danas kupila – iskreno je rekla. – Znaš, moje je mišljenje da bismo kraj ovako ugodnog dana trebale proslaviti u nekom dobrom restoranu. Ne sumnjam da bi upravo to napravila i Huanita. Reprizu serije možemo pogledati i ujutro. Dakle, idemo na večeru, ja častim – dosjetila se. 

Bila sam prilično iscrpljena i izlazak na večeru bio je posljednje što mi je trebalo. Ipak, Mirna je bila uporna i nije prestajala navaljivati sve dok nisam pristala.

– Izvrsno. Tad jurim doma kako bih se uredila. Dođem po tebe u osam. I, odjeni nešto seksi. Vodim te na jedno posebno mjesto – tajanstveno je naglasila poljubivši me u obraz i dograbivši svoje vrećice. Prije negoli sam stigla otključati vrata stana, cmoknula me u obraz i bučno se sjurila stubištem.

Čim sam ušla u stan zazvonio je telefon. Pretpostavljala sam da je Stjepan te žurno odložila vrećice i požurila javiti se.

– Bok ljubavi, ta gdje si, već satima te zovem. Zabrinuo sam se da ti se nije što dogodilo – začuvši s druge strane slušalice Stjepanov glas srce mi je poskočilo od miline.

– Oprosti dragi, sve je u redu. Mirna i ja smo bile u šopingu. Znaš, uspjela me nagovoriti – požurila sam opravdati se premda ni sama nisam znala zašto. Ili zapravo jesam?

– Izvrsno! Nadam se da niste previše potrošile i da ste se dobro zabavile – našalio se kroz osmijeh. Meni, moram priznati baš i nije bilo do smijeha. Čak štoviše, izjedala me grižnja savjesti.

– Pa, nije bilo loše – propetljala sam odlučivši mu prešutjeti kako sam u toj avanturi spiskala gotovo cijelu njegovu mjesečnu plaću. – Hej, sretna sam što ti mogu reći da je Jose Andeas napokon zaprosio Huanitu – dodala sam s knedlom u grlu tek kako bih promijenila temu. Odahnula sam kada se Stjepan grohotom nasmijao.

– Malena, pa ti si se baš navukla na tu sapunicu, ha? Gle, budem li imao sreće možda se sljedećeg mjeseca uspijem izvući te dođem nakratko doma. Tako te želim zagrliti, poljubiti, sklupčati se s tobom na trosjedu dok vatra tiho pucketa u kaminu… nemaš pojma koliko mi nedostaješ i koliko trebam tvoju blizinu pa makar pritom i sam morao zuriti u tu smiješnu sapunicu o kojoj ne prestaješ govoriti – vedro je nastavio.

– Oh, ljubavi, jedva čekam! – vrisnula sam od sreće ali već u narednom trenutku sumorna istina mi se poput bumeranga obila o glavu. Bože, kako ću Stjepanu opravdati sav potrošeni novac? Poludjet će kad bude doznao da sam ga potrošila na gomilu gluposti. Bolje je da mu odmah sve kažem, u glavi mi se ponovo javio glasić savjesti. Ili ipak ne, nastavila sam se predomišljati dok je Stjepan s druge strane i dalje bezbrižno čavrljao što mi je oduzelo i posljednju mrvicu hrabrosti da mu sve priznam.

– Jutro stara, oprosti što ovako upadam ali sinoć sam propustila seriju. Morat ćeš mi sve prepričati. Danas ne stignem gledati reprizu jer moram ranije na posao – u dahu je rekla Mirna sljedećeg jutra žurno ulazeći u stan čim sam joj otvorila vrata.

– Gle, Mirna, oprosti ali, nekako mi baš i nije do toga. Znaš, sinoć je zvao Stjepan, uskoro planira doći  i… Iskreno, mislim da sam jučer malo pretjerala s trošenjem – nelagodno sam započela. 

– Što?! Sad mu još moraš polagati račune za svaki potrošeni novčić. Nikada mi nisi rekla da ti je mužić takav škrtac. Uostalom, ako želiš mogu ti donijeti haljine koje si mi kupila. Vratiš li ih, možda bi mogla dobiti natrag svoj novac– podbola me a na licu joj se jasno nazirala ljutnja.

– Ne radi se o tome, samo… Planirali smo otkupiti ovaj stan do proljeća i svaka kuna nam je doista važna – trudila sam se objasniti joj.

– Daj stara, pa i ti imaš pravo na život. Ili misliš da ga tvoj mužić tamo u Švedskoj nema? Ne živi valjda od zraka – nastavila se pjeniti a meni je postajalo sve neugodnije. Obzirom da sam istog trena dobila poriv da obranim svog muža naš razgovor je opasno prijetio pretvoriti se u svađu. Kako bih to spriječila nekoliko puta sam duboko udahnula kako bih se smirila.

– Nemoj se ljutiti ali oduvijek si imala sklonost dizati ga u nebesa i moram priznati kako me to jako živcira kod tebe – nemilosrdno je nastavila. – Ne znaš se opustiti, uživati život punim plućima dok si još mlada a trebala bi. Uvjerena sam kako ćeš jednog dana itekako žaliti zbog toga. Dopusti da ti malo približim čitavu stvar. Stjepan ne zna kuhati, zar ne? Nije li logično da u tom slučaju barem jednom dnevno odlazi u restoran? Složit ćeš se kako to baš i nije jeftino. Osim toga, ondje u Helsinkiju je uvijek tako hladno. Slojevita odjeća, topla obuća…. Ili vjeruješ kako mu sve to pada s neba? Ta i on je živo biće a tko živi taj i troši. Moj Bože, Irena, ponekad se doista ne mogu načuditi tvom razmišljanju – spočitnula mi je na što sam nesigurno slegnula ramenima. Htjela ne htjela morala sam priznati kako u njezinim riječima ima istine. Ako je Stjepan mogao trošiti novac na sebe, ne vidim razlog zašto se i ja koji put ne bih mogla malo raspištoljiti, proletjelo mi je glavom. Odjednom sam osjetila golem sram. Irena mi je oduvijek bila prijateljica kakva se samo poželjeti može a ja kukam zbog nekoliko tisuća kuna…

– Znaš što? U pravu si. Samo jednom se živi. Što kažeš da se sad lijepo uredimo i odemo negdje na večeru. Uostalom, Stjepanov dolazak zaslužuje proslavu – naglasila sam kako bih umirila savjest koja mi je i dalje uporno govorila da ne postupam ispravno.

– Oh, draga, sigurna si? Znaš mogle bismo posjetiti onaj novotvoreni talijanski restoran. Istina, nije baš jeftin ali tako ti je to s tim mondenim restoranima. Uglavnom, čula sam da je hrana ondje izvrsna tako da nemamo što izgubiti…

– Kamo god želiš. Idem se odjenuti – prekinula sam njezino beskonačno dugo izlaganje i zaputila se u kupaonicu.

Narednog jutra probudila sam se s užasnom glavoboljom. Nitko mi nije morao reći da je pravi uzrok tome bila boca aromatizirane, no unatoč tome, očito veoma jake votke koju smo naručile uz večeru. Meni, nenavikloj na alkohol bile su dovoljne i dvije čaše da osjetim omaglicu. No Mirna  je neprekidno nazdravljala nekome ili nečemu i htjela ne htjela morala sam je pratiti.

Uspjela sam nekako ustati iz kreveta i oteturati u kupaonicu. Ono što sam ugledala u zrcalu prestrašilo me. Blijeda lica, raščupane kose i s golemim podočnjacima nalikovala sam strašilu. Još kad sam se prisjetila da sam, budući da je Mirna protekle večeri novčanik zabunom ostavila kod kuće masno platila zadovoljstvo zvano večera u mondenom restoranu, počela sam osjećati sve jaču mučninu. U posljednji trenutak nekako sam ipak uspjela stići do toaleta. Čim sam ispraznila želudac osjećala sam se malo bolje. Nažalost, ne zadugo. Već u narednom trenutku prisjetila sam se kako sam sinoć ohrabrena votkom obećala Mirni kako ju danas vodim u wellness centar. Istog trenutka mučnina mi se vratila.

Pola sata kasnije s telefonom u rukama sjedila sam u kuhinji i uz čaj od kamilice koji je bio jedino na što sam u tom trenutku mogla i pomisliti smišljala izliku koju ću servirati Mirni. Mogla bih joj reći kako sam zaboravila da danas imam neodložive obveze. Da, baš to. Ne smijem si više dopuštati toliku rastrošnost i točka, pomislila sam baš u trenutku kad se na vratima oglasilo zvono.

– Bok stara, nadam se da si se naspavala. Gle, znam da si sinoć kad smo razgovarale zacijelo imala na umu wellness centar u gradu no imam puno bolju ideju. Što kažeš da sjednemo u automobil i zaputimo se malo dalje, recimo u Sloveniju. Tako to rade glumice u serijama. Zato i izgledaju onako dobro. Znaš, upravo se vraćam iz turističke agencije gdje su mi preporučili čak nekoliko veoma privlačnih destinacija – jedva sam uspjela odškrinuti vrata kad je kroz njih banula izvrsno raspoložena Mirna s gomilom prospekata u rukama. Moj Bože, ovoj ženi očito ništa ne može pokvariti raspoloženje, nisam odoljela ne pomisliti ugledavši njezino, kao i uvijek besprijekorno našminkano lice.

– Nebesa, kako to izgledaš? – činilo se kako je tek tada opazila da ja baš i nisam bila njene sreće. – Kao da te pregazio kamion – nastavila je prije negoli sam joj uspjela odgovoriti. – Ali ništa zato, hladan tuš i dva aspirina čine čuda. A kad prođeš cijeli tretman na jednom od ovih božanstvenih odredišta sigurna sam da ćeš se vrlo brzo iznova poželjeti napiti. Usput, dok biramo kamo ćemo, rado bih popila šalicu kave ako nemaš ništa protiv – dodala je u svom stilu povlačeći me prema kuhinji. Nisam imala druge već krenuti za njom.

Dok smo se sat kasnije vozile prema poznatim slovenskim toplicama grižnja savjesti mi nikako nije dala mira. Tome je značajno pridonijela i činjenica kako sam prije samo nekoliko minuta na šalteru banke ponovo podigla ne tako mali iznos sa Stjepanovog štednog računa. Kad jednom ode u banku, više nema nikakve šanse da to ne primijeti, tronuto sam pomislila.

– Ah, da, draga, umalo da zaboravim. Znaš nije mi baš ugodno tražiti te takvu uslugu ali ti si mi najbolja prijateljica pa bih te nešto zamolila – već u narednom trenutku iz razmišljanja me prenuo Mirnin glas.

– Dobro, pucaj – odgovorila sam ništa ne sluteći.

– Riječ je o tome da sam jučer dobila opomenu zbog neplaćenog računa za struju. Naglasili su da će mi je isključiti ukoliko u najkraćem mogućem roku ne podmirim dugovanje – nastavila je dramatično šmrcnuvši. – Da barem prošlog tjedna nisam kupila one bezobrazno skupe cipele.. Ali, što mogu, niti uz najbolju volju im nisam mogla odoljeti. Uostalom, baš su mi trebale jedne takve – dovršila je teatralno brišući suze.

– Koliko? – upitala sam dok mi je neka ledena ruka sve jače stezala srce.

– Prava sitnica. Dvije tisuće, to jest, tri – gotovo sam se onesvijestila kad mi je odgovorila. – Ali vratit ću ti čim prije, obećavam – požurila je dodati. Nekoliko trenutaka sam ozbiljno razmišljala o tome da je odbijem ali onda mi je palo na pamet kako mi je Mirna ipak najbolja prijateljica i da bi i ona meni zacijelo pomogla kada bi to bilo potrebno.

– U redu. Smatraj to riješenim – uspjela sam promucati dok se u meni sve bunilo protiv toga.

Kad sam se te večeri ponovo vratila u stan, ako je to uopće bilo moguće, glava me boljela još više negoli ranije. Uzrok tome dakako, bila je moja gotovo ispražnjena lisnica. Od tri tisuće kuna koliko sam danas podigla u banci preostalo mi je još tek stotinjak kuna. Dobro, što ja to radim? Nastavim li ovako od Stjepanove ušteđevine uskoro neće ostati ni novčića, razmišljala sam. Ipak, ova francuska manikura je vrijedna toga a već od sutra ću početi mudrije raspolagati s novcem, zarekla sam se u sebi usput zadivljeno odmjerivši svoje predivno uređene nokte.

Nekoliko dana kasnije baš sam se spremala u kupovinu kad me nazvala Mirna.

– Bok draga, nadam se da ti ne smetam i da nemaš ništa u planu. Vodim te na jedno predivno mjesto a poslije možemo na ručak. Što kažeš? – nadobudno je upitala.

– Dobro, zar ti danas ne moraš raditi? – upitala sam prvo što mi je palo na pamet.

– Ma tko bi radio kad se u najeksluzivnijem butiku u gradu odvija rasprodaja? Nisam poludjela – konstatirala je.

– Kakva sad rasprodaja? – upitala sam ništa ne sluteći.

– Božanstvena, draga moja, božanstvena. Riječ je o tome da su haljine vrhunskih kreatora danas snižene za trideset i više posto. I, što si odlučila? – navaljivala je i dalje.

– Ne znam Mirna. Stvarno mislim kako previše trošim u posljednje vrijeme. Mislim, ne želim reći kako sve to nije lijepo i zabavno ali…

– Daj, ne budi takva konzerva. Otići ćemo tamo, vidjeti što se nudi, bude li nam se dalo možda i isprobati nešto, ali nigdje ne piše da sve što isprobamo obvezno moramo i kupiti, zar ne? – uvjeravala me.

– U tom slučaju… Znaš, doista ne bih željela doći u napast – iskreno sam rekla čvrsto uvjerena kako danas neću potrošiti ni novčića.

Nekoliko sati kasnije, dok sam se nakrcana vrećicama uspinjala u stan, shvativši što sam učinila počela me hvatati panika. Premda tog dana nisam namjeravala ništa kupiti dok sam isprobavala sve one predivne odjevne kombinacije u meni se pojavila prava potrošačka glad koja je, razumije se, iznova značajno osiromašila Stjepanov štedni račun. Što je to sa mnom? Počinjem li se pretvarati u snoba? I, što će mi uopće sve te haljine? Kamo ću ih nositi? Što će reći Stjepan kad sazna na kakve gluposti trošim njegov krvavo zarađeni novac? Pa ja doista više nisam normalna, prijekorno sam pomislila odloživši vrećice i bacajući se na trosjed. Zagnjurila sam lice u dlanove. Zacijelo bih i zaplakala od muke da me u tome nije spriječila zvonjava telefona.

– Hej, lutkice, čemu tako mrzovoljan glas? Nadao sam se da si me se zaželjela baš kao i ja tebe – nisam znala bih li se nasmijala ili glasno zaplakala kad sam s druge strane začula Stjepanov veseo glas.

– Oh, Stjepane, to si ti – potpuno nespremna, nekako sam uspjela propetljati.

– Da ne duljim, imam predivne vijesti. Upravo sam sletio. Da draga, u Zagrebu sam i vidimo se za ni manje ni više, otprilike pola sata – vedro je pojasnio opazivši moju ukočenost.

Moj Bože, što ću sada? Stjepan ne smije znati koliko novca nedostaje na računu – prestravljeno sam pomislila.

– Ali znaš li što je najbolje od svega? Ostajem u Zagrebu. Zamisli ljubavi, ponudili su mi mjesto voditelja odjela za odnose s javnošću. Znaš li što to znači? Više nikad nećemo biti razdvojeni. Otkupit ćemo stan i…

– Stjepane, moramo razgovarati – tronuto sam rekla tek tada shvativši da mi je lice mokro od suza.

– Što se dogodilo? Ti si dobro draga, zar ne? – zabrinuto je upitao.

– Razgovarat ćemo kad dođeš – kratko sam odgovorila prije nego što sam prekinula vezu.

Dok sam sat kasnije potpuno shrvana sjedila nasuprot poznatom, tako dragom Stjepanovom licu dobro sam znala da mu sve i kada bih to željela, više ne mogu lagati. Bilo je pitanje sata kad će otići u banku i… Zacijelo doživjeti srčani udar, pomislila sam stresavši se od užasa već i na samu pomisao. Ipak, više nisam imala kamo. Donedavno sasvim solidna ušteđevina na njegovom računu koja je trebala ostvariti sve naše snove po pitanju vlastitog stana pala je na vrlo niske grane i samo ja sam bila kriva za to. Baš poput mojih živaca u tom trenutku, ormari su mi pucali po šavovima od svih tih nepotrebnih gluposti. Dok sam u sebi proklinjala sve sapunice i Huanite ovoga svijeta, svoju rastrošnost pa i Ireninu malenkost koja me dobrim dijelom ohrabrivala u bjesomučnom trošenju, nadala sam se samo kako me moja glupost neće stajati braka.

– I, što mi imaš za reći? – upitao je Stjepan i podozrivo se zagledao u mene trgnuvši me tako iz samosažaljenja koje je prijetilo ugušiti me.

– Stjepane, ja… –  drhtavo sam započela.

– Dobro, tko je on? Voliš ga? – nastavio je ispitivati a u očima su mu zablistale suze.

– Nije to što misliš…. – trudila sam se nastaviti kad mu je jedna suza skliznula niz obraz.

– Gle, ne moraš se mučiti. Potpuno te razumijem. Ja sam taj koji je svemu kriv. Ti si mlada, poželjna žena željna života. Ja sam taj koji je zaribao i ostavio te. Zacijelo si svih ovih mjeseci dok sam radio bila jako usamljena no, želim da znaš kako te nisam namjerno ostavljao samu. Oduvijek sam smatrao kako zaslužuješ samo najbolje i da te zapravo uopće nisam vrijedan. Poistovjećivao sam ljubav s novcem vjerujući kako ćeš me zaradim li više, više i voljeti. Jasno mi je koliko sam pogriješio. Unatoč svemu, želim da znaš kako te volim više od života. Želim da budeš sretna pa makar i s nekim drugim – dovršio je gušeći se u suzama.

– Ljubavi, varaš se. Ne postoji nitko drugi samo… Riječ je o tome da sam se malo zanijela i…. Spiskala gotovo cijelu ušteđevinu koju si namijenio kupnji stana. Žao mi je – skrušeno sam rekla kad se u nevjerici zagledao u mene.

– Molim? – uspio je procijediti nakon podulje stanke dok mi se želudac grčio od nervoze.

– Tako je kako si čuo. Znam da je sada prekasno kajati se i… razumjet ću ukoliko se želiš razvesti od mene – sada sam ja bila na redu da zaplačem. Zacijelo bih to i učinila da me u tome već u sljedećoj sekundi u tome nije prekinuo Stjepanov gromoglasan smijeh.

– Što? A ja sam pomislio… Oh, ljubavi, što je nekoliko tisuća kuna u odnosu na ljubav koju osjećam prema tebi. Ne brini, već zaboravljeno. A sad, dođi, doista sam te se zaželio – rekao je gušeći se od smijeha i privukao me u naručje. Osjetivši toplinu njegovog snažnog tijela napokon sam se počela opuštati. Stjepan se ne ljuti na mene, u meni je sve pjevalo od sreće dok sam se privijala uz njega. Premda se već u narednom trenutku na vratima oglasilo zvono ovoga puta sam ga odlučila zanemariti. Ostatak dana je rezerviran samo za mene i Stjepana. Irena može navratiti i sutra. A što se tiče sapunica i šopinga, njima je ionako zauvijek odzvonilo u mom životu, zarekla sam se u sebi prepuštajući se dušom i srcem Stjepanovim strastvenim poljupcima.

Share on Facebook